#Blizanac | Explore Tumblr Posts and Blogs

moteltrogir · 4 years

Photo

Foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Novi intervju u suradnji projekta Motel Trogir i Vizkulture je razgovor s povjesničarkom umjetnosti Irenom Šimić o novozagrebačkom naselju Sloboština iz 1980-ih godina.

URBANIZAM SUSRETA

Saša Šimpraga, 2020.

„Trebali bi uvesti direktnu liniju od Kaveza (kavane Kavkaz, op.a.) do Sloboštine, jer se sve sad tamo preselilo!“ Tako je po sjećanju arhitektice Dinke Pavelić, tadašnji pomalo kultni voditelj Radija 101, Toni Marošević, u eteru komentirao događanje „Dućani kulture“ koje se 1985. godine održalo u praznim lokalima i prostorima novoizgrađenog naselja Sloboština. Akcija u organizaciji Centra za kulturu Novi Zagreb, koji je tada vodio Vladimir Stoisavljević, privremeno je oživjela još prazne lokale radovima niz umjetnika, poput Mladen i Svena Stilinovića, Vlade Marteka, Brede Beban i mnogih drugih. Tada je, u Sloboštini, i „slovenska grupa Irwin imala u jednom podrumu svoju prvu zagrebačku izložbu“. Osim izložbi događalo se i štošta drugoga. Novi kvart Sloboština imao je sjajan početak. I u urbanističkom smislu, za razliku od susjednih Dugava kojima je svojevrsni brat blizanac, a koje karakterizira širina, Sloboština je bila više usmjerena na susrete. Ovakvim događanjima umjetnici su ih samo pogurali.

Urbanizam planski izgrađenih naselja Novog Zagreba svojevrsni je lokalni uvid u evoluciju modernog grada. U fokusu istraživača pritom su često neki od poznatijih novozagrebačkih planskih kvartova, dok pažnji izmiču oni nedovršeni. Sloboština je primjer takvog nedovršenog naselja. Baš kao i Dugave, označila je otklon od pravilnog rastera prema otvorenim polukružnim polublokovima, no uz jednu osobitost: po prvi put u planskoj izgradnji južno od Save, formirana je pješačka ulica. U novo tkivo grada uplanirana je i središnja ulica u naselju koja se geografski nastavljala na Draškovićevu. Urbanističke realizacije (!) masovne stambene izgradnje dosezale su zagrebačke vrhunce, kraj čega će označiti promjena političkog sustava s propašću Jugoslavije i institucionalno vođeni namjerni otklon od dosegnutoga standarda i znanja.

O nastanku, planovima, nedovršenosti i Sloboštini danas, govori povjesničarka umjetnosti Irena Šimić s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.

Kada i kako je izgrađeno naselje Sloboština?

Stambeno naselje Sloboština, kao zadnje planski građeno naselje u jugoistočnom dijelu Novog Zagreba, realizirano je kroz nekoliko etapa početkom 1980-ih godina. Urbanistički projekt izrađen je pri Urbanističkom institutu Socijalističke Republike Hrvatske 1978. godine, a prethodila mu je odluka Skupštine općine Novi Zagreb iz prosinaca 1976., kojom je usvojen Provedbeni urbanistički plan Sloboštine izrađen pri Urbanističkom zavodu grada Zagreba 1975. godine.

Sloboština se nalazi na udaljenosti 5 km od povijesnog centra grada, s kojim je trebala biti prometno povezana gradskim linijama autobusa, tramvaja i metroa. Zbog svog položaja ovo naselje predstavlja i značajan identitetski prostorni marker na južnom ulazu u grad.

Naselje izgrađeno na području nekadašnje Mjesne zajednice Klara, podružnice Otok, poštovalo je zatečenu zonu individualne stambene izgradnje te topografske i morfološke akcente prostora na kojem je nastalo – stare rukavce Save, blage brežuljke i terase, postojeća stabla i ostale hortikulturne specifičnosti.

Urbanistički program grada Zagreba 1963., šljunčare, devastrirane površine i rukavci krajem 1961.

Sva planska novozagrebačka naselja imenovana su prema toponimima sa starih katastarskih karata koja markiraju mjesta južno od Save. No, značenje imena Sloboština tumači se kao „pravo na slobodu, privilegij slobode“ te kao „zemljište koje je izuzeto od vlasništva Crkve“, kako navodi arhitekt Ivan Čižmek.

U fokusu projekta bila je izgradnja društvenog stambenog fonda – inicijalno je planirano oko 2 000 stanova za 6 000 stanovnika, koji su kroz nekoliko faza izgradnje useljeni u 11 novosagrađenih višestambenih zgrada, dok je ostalo stanovništvo obitavalo u obiteljskim kućama. Stambene zgrade kompozicijski formiraju slovo „S“ te su unutar definiranog rastera naselja položene u otklonu pod kutom od 45°. Gradnja je u etapama trajala od 1979. do 1984. godine.

Bitno je reći da za naselje prethodno nije proveden urbanističko-arhitektonski natječaj, već su za izvedbu angažirani isti timovi stručnjaka i izvođača kao i u naselju Dugave. Tome je presudila tzv. racionalizacija, koja se protezala kroz sve faze urbanističkog planiranja i izvedbe, tj. izgradnje naselja.

Tko su bili stručnjaci koji su radili na planiranju naselja?

U izradi urbanističkog plana sudjelovao je tim visokokvalificiranih stručnjaka, kojeg je predvodio arhitekt i urbanist Ivan Čižmek. Zagrebački arhitekt s iskustvom rada u međunarodno priznatom arhitektonskom studiju Candilis, Josic & Woods u Parizu – u koji odlazi po preporuci Vjenceslava Richtera, nakon suradnje u Centru 51. Jedan je od protagonista progresivnih modernističkih strujanja u arhitekturi i urbanizmu, neposredno upoznat s postulatima CIAM-a i blizak Teamu 10. Sudionik je Novih tendencija i aktivan dionik gorgonaškog kruga umjetnika.

Jednako značajni suradnici u pripremi projekta bili su Dragutin Kiš zadužen za pejzaž, Hrvoje Bošnjak za likovne intervencije, Hrvoje Devide za urbani dizajn, Zdenko Vazdar za tehnologiju, Višnja Jelić Mück za program naselja, i drugi. Ukupno je na izradi projekta participiralo preko stotinu stručnjaka i suradnika. Kako bi urbanistički projekt bio usklađen s provedbenim urbanističkim planom naselja Institut je surađivao s Urbanističkim zavodom Grada Zagreba. Uz direktora Zavoda Ivana Tepeša konzultanti na projektu bili su Radovan Delalle, Tomislav Odak, Tomislav Bilić i drugi.

Projektiranje naselja završeno je u srpnju 1978. godine, paralelno uz Provedbeni urbanistički plan južne zone Dugava i Sloboštine. U rujnu iste godine dovršena je maketa naselja koju su izradili Dragiša i Darko Risteski.

Izvedbu projekta provodile su brojne radne organizacije i institucije: USIZ (Udružene samoupravne interesne zajednice), Zavod za izgradnju grada, Urbanistički zavod grada Zagreba, Građevinski institut, Inženjerski projektni zavod, Arhitektonski fakultet, građevinske tvrtke Industrogradnja, Tehnika, Vladimir Gortan, Tempo, Novogradnja, Interinženjering te Mjesna zajednica Klara, podružnica Otok i drugi.

U evoluciji novozagrebačkog urbanizma, mijenjao se i odnos prema modernističkom gradu. Kao i neka ranija naselja, poput Travnog sa središnjim parkom, Sloboština ima pješački karakter. No, za razliku od ranijih planskih naselja Novog Zagreba, Sloboština uvodi i novinu: središnju pješačku ulicu. Kako je došlo do te promjene u razmišljanju, pomaka u korist pješaka i što je od toga realizirano? Što općenito još karakterizira urbanizam Sloboštine?

Sloboština, glavna pješačka ulica, pogled sa sjeveroistoka / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

U konceptu naselja napuštena je ranije iskušana morfologija, tj. model tipiziranih zgrada razmještenih u geometrijskoj kompoziciji u zadanu urbanističku kazetu. U odnosu na horizontalne gabarite unutar kazete naselja objekti i komunikacije u Sloboštini otklonjeni su od smjera sjever-jug pod kutom od 45°. Prostorno su razmješteni tako da formiraju polublokove s unutarnjim dvorištima, koji predstavljaju zone za odmor, rekreaciju i druge oblike socijalnih kontakata u slobodno vrijeme, a rastvaraju se u javne prostore pješačkih ulica i trgova. Već idejne skice arhitekta i urbanista Ivana Čižmeka daju naslutiti slobodniji razmještaj zgrada, pri čemu je stroga funkcionalna estetika nadopunjena slobodnije oblikovanim detaljima i raznovrsnošću materijala. Refleksija je to polazišta koja zagovara Team 10, koji grad sagledava kao prostorni okvir i stimulans društvene interakcije. U njegovom fokusu je čovjek za kojeg je potrebno stvoriti čim raznolikije životno okruženje s kojim se moguće identificirati.

Kvaliteta stanovanja u naselju dakle počiva „na prostorima društvenog kontakta u stambenim dvorištima kao vid vanjskog stambenog prostora, i na pješačkoj ulici i trgovima kao vid slobodnih aktivnosti i susreta građana“ (Urbanistički projekt, 1978.). I susjedno naselje Dugave ima slobodnu pješačku zonu, međutim ona nije tako jasno artikulirana kao u Sloboštini – uz popločene pješačke staze funkcionira prvenstveno kao mrežna slobodnih komunikacijskih puteva, tzv. desire paths. Ti su utabani putevi, usput rečeno, na mikro razini zanimljiva kritika urbanističkih inscenacija.

Kakva je oprema zamišljena za te pješačke prostore?

Prijedlog urbano-likovne opreme javnog prostora očitovao se i u elementima pješačkog prijelaza preko ceste, konkretno drvenog mosta između dva dijela naselja sjever-jug i prema Dugavama, potom popločenju te ostaloj opremi površina fasada ulica i trgova, elementima vodenih površina, npr. javnih česmi s vodom dostupnom svima, kioscima, građevnim elementima pergola i trijemova, uređenih dječjih igrališta i drugim elementima. U fokusu je bilo središte naselja s ciljem da se „arhitektonski i kreativno oblikuje identitet stambene urbane cjeline“. Prijedlog vizualnog identiteta pješačke ulice Ivana Čižmeka iz 1980. nikad nije realiziran.

Ivan Čižmek, perspektiva pješačke ulice, Sloboština, 1978., skica, nerealizirani projekt (1979.-1980.)

Koji je omjer i odnos zelenih i parkovnih površina u naselju?

Karakteristika naselja je golem zeleni fond, koji je uostalom karakterističan za sva novozagrebačka naselja. Ukupna planirana zelena površina prostirala se inicijalno na 16 hektara, pri čemu je 16.135 m2 trebala zauzimati sportsko-rekreativna zona planirana na južnom obodu naselja tj. današnja lokacija gradskih vrtova prema Oreškovićevoj ulici. No, izvedbeni projekt nogometnog igrališta iz 1980. nije nikad realiziran.

Pejsažno-parkovni projekt prema idejnom i izvedbenom rješenju pejzažnog arhitekta i slikara Dragutina Kiša iz 1979./1980. samo je djelomično izveden. Jedna od ključnih točaka tog projekta je travnato brdo na glavnom ulazu u naselje sa sjeveroistoka, koje predstavlja svojevrstan genius loci. Kroz godine i generacije primarno je korišteno kao zona rekreacije – sanjkanje zimi i slobodna igra u ostatku godine.

Sloboština, sjeveroistočni ulaz u naselje, brdo Dragutina Kiša / foto: Irena Šimić

Što još od planova nije ostvareno?

Analizirajući maketu naselja zaintrigirala me vanjska ambijentalna poluamfiteatarska pozornica koja je bila zamišljena na sjevernom uglu zapadnog dijela kazete, u nastavku gustog šumovitog parka.

Nerealiziran je ostao niz manjih i većih segmenata inicijalnog urbanističkog projekta, kao rezultat takozvane „racionalizacije“. To su ključne neuralgične točke svakodnevice života u naselju koje nikada nisu prevladane.

Maketa stambenog naselja Sloboština, 1978. / foto: UIH

Što karakterizira arhitekturu Sloboštine?

Ako izuzmemo manje stambene zgrade koje su krajem 1990-ih počele nicati na privatnim zemljištima u planiranoj zoni individualne izgradnje u južnom dijelu naselja, stambene zgrade u Sloboštini su razmjerno kvalitetni primjeri stambene arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Uz zonu obiteljskih kuća zgrade su niže katnosti i prema sjevernom dijelu naselja dosežu visinu do 10 katova. U unutrašnjem rasporedu stanova, komunikacija i zajedničkih prostora zgrade se međusobno bitno razlikuju, no sve su izlomljenog tlocrta i u suodnosu tvore polublok s unutarnjom zelenom zonom. U likovnom smislu razlikuju se po tretmanu fasada – bijeli beton, crvena fasadna cigla i prefabricirane kulir ploče.

Sloboština, sjeveroistočni ulaz u naselje, pogled s brda Dragutina Kiša na Odakovu zgradu / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Po arhitektonskoj izvrsnosti posebno se ističe stambena zgrada Tomislava Odaka na samom ulazu u naselje u ulici Vladimira Varićaka iz 1984., kao izvedenica njegove ranije realizacije uz središnji park u naselju Dugave iz 1980. godine. Skrivena iza visokih drvoreda uz centralnu prometnicu ova zgrada na neki način definira vizualni identitet naselja. Unutarnji komunikacijski prostori kojima se u ritmičnom slijedu izmjenjuju unutrašnje galerije, kao mjesta socijalnih interakcija, vidljivi su na fasadi, kao i raspored dvoetažnih stanova, vidljiv kroz shemu prozorskih osi. Privatni vrtovi ispred prizemnih stanova s dvorišne strane specifična su dodana vrijednost ovim jedinstvenim zelenim oazama unutar naselja. Ovoj se zgradi pripisuje kvaliteta oblikovanja prostora, koje je usmjereno prema humaniziranju stanovanja – ideja da se u okviru zadanih granica stana i arhitektonskog okvira stanovanje može individualizirati, uz istovremen naglasak na neposredniji kontakt s okolinom. Arhitektonske i oblikovne elemente oduvijek smo gledali, mi stanari naselja, s posebnim interesom ali i s dozom nerazumijevanja. Taj prostor bio je poseban, drugačiji i uzbudljiv – neočekivana teatralna izmjena svijetla, boja, prostornih elemenata i materijala u beskrajnim hodnicima izazivala je čuđenje. Sve nam je to izgledalo drugačije od uobičajenog, intrigiralo maštu.

Sloboština, pogled sa SZ / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Zgrada škole izgrađena je 1982. godine. Osim primarne funkcije izvođenja učioničke nastave, školski hol, dvorišta i igrališta nadomjestila su one zone koje u naselju i danas nedostaju kao što su društveni dom za koncerte, natjecanja, javna sportsko-rekreativna zona i dr.). Hol škole, projektiran kao polifunkcionalan prostor, dugo godina je nedjeljom služio i za crkvena slavlja. Nakon nekoliko faza gradnje crkva je dovršena sredinom 2000-ih u središtu naselja, na jednoj od „zona rezerve“ iz prvotnog plana naselja.

Uz samo igralište škole izgrađen je 1984. godine kompleks Centra za rehabilitaciju, prema projektu arhitekta Radovana Tajdera, ranije već specijaliziranog za tipske školske i predškolske objekte. U mnogim elementima unutarnjeg oblikovanja prostora kao što su oblici, boje, materijali, svijetlo, ova je zgrada prilagođena provedbi specifičnog programa unutar odgojno-obrazovnog sustava. No, iako program upućuje na inkluziju korisnika i integraciju s lokalnom zajednicom, zgrada do danas nesretno ostaje izolirana na rubu izgrađene kazete naselja, kojoj je sa zapadne strane 2003. godine dodana i nova zgrada Centra prema projektu arhitekta Mladena Kirina.

Radovan Tajder: Centar za rehabilitaciju

Dio naselja kasnije nije građen planski, posebno u zapadnom dijelu prema Aveniji Većeslava Holjevca. Je li bilo konkretnih planova za taj dio naselja u vrijeme izgradnje inicijalnog dijela, odnosno postoje li neki kasniji planovi?

Štogod bilo planiralo u zapadnom dijelu kazete naselja nije i čini se da nikada neće biti realizirano. Već 1990-ih dio se parcela denacionalizira i one se prepuštaju individualnim investitorskim planovima. Srećom, zasad su to obiteljske kuće, stambene zgrade niže katnosti, privatna zdravstvena poliklinika itd., a ostatak površina su i dalje zarasle poljske šikare. Na ovom dijelu kazete naselja bio je planiran, čak i proveden djelomičan urbanističko-arhitektonski natječaj za sveučilišni kompleks s nekoliko instituta. Bio bi to nastavak glavne, središnje urbanističke osi grada Zagreba s kapitalnim javnim ustanovama koja se proteže od Zelene potkove i Trga bana Josipa Jelačića pa sve do Sloboštine. No, izrazitim odstupanjima od planskog urbanizma i provedbom takozvanih mikro-urbanističkih rješenja posljednjih desetljeća, koja je profesor Radovan Ivančević svojedobno zorno nazvao kengur-urbanizam, mislim da se na ovom prostoru možemo nadati jedino proširenju prometnice i eventualno saniranju nadzemne dalekovodne mreže.

Sloboština u osnovi ima dva tipa naselja, ono izgrađeno planski s višestambenim zgradama i zonu individualnog stanovanja tj. predio s obiteljskim kućama uz organički formirane ulice. Kakav je njihov međuodnos?

Sloboština, centralna prometnica izmdju S i J dijela kvarta / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

U planiranju naselja mnogo se prostora i vremena pridalo postojećim oblicima stanovanja – novogradnja je u vidu visine katnosti, oblikovanja pročelja i rješenja partera poštovala obiteljske kuće i njihovu izvornu prostornu organizaciju. Dakle, međuodnos je moguće analizirati na razini planerskog koncepta koji je implementiran kao model društvenih odnosa, tj. materijaliziran u prostoru kroz novu stambenu izgradnju i prometne komunikacije. Čini se da je i danas taj spoj odnosno razmeđa između dviju zona korektna, no već očekivano posljednjih se godina privatna zemljišta prodaju i nekadašnje obiteljske kuće zamjenjuje višekatna stambena neplanska izgradnja. Dominantna struktura u ovom dijelu naselja unazad nekoliko godina je golemi trgovački kompleks, predimenzionirana prostorna montažna struktura koja je upravo poništila i preostale kvalitete koje je zona obiteljskih kuća do tada imala. Podsjetimo da ja u tom dijelu naselja prvotno planiran nogometni stadion, dom umirovljenika i dječji vrtić. Divlji poljski vrtovi i šljunčane ceste koje su ovom prostoru davale marginalan predznak sada se čine kao nedosanjana utopija.

Sloboština je i svojevrsni brat Dugava. Puno je sličnosti. Kakav je taj međuodnos?

Sloboština je prema viziji urbanističkog projekta naselje koje čini jedinstvenu prostorno-funkcionalnu cjelinu sa susjednim naseljem Dugave. Izgradnja obaju naselja tekla je etapno i u dijelu istovremeno. Prostorna cjelina trebala se očitovati u međusobnom korištenju javnih prostora i izgrađenih sadržaja. No, ti sadržaji nisu nikada realizirani, pa time ni urbanistička vizija - prostor centra, sveučilišnog kompleksa i prostor između Sopota i Sloboštine kao veliki gradski park i dio novozagrebačke potkove sa sjeverne strane kazete naselja.

Sloboština i Dugave, 1985. / foto: Fototeka Radovana Ivančevića, IPU

Budući da niti naselje Dugave dugo nije imalo dodatne sadržaje izuzev stanovanja, osnovnoškolskog programa i primarne zdravstvene zaštite – stanovnici Sloboštine naginjali su više Travnom, o čemu iz postsocijalističkog tranzicijskog pogleda vrlo živopisno piše Maša Kolanović u romanu „Sloboština Barbie“ iz 2008. godine. Ta susjedna naselja jesu bliska i pozivaju na slobodno kretanje i komunikaciju, no istovremeno velika avenija koja ih strogo razdvaja, kao i djelomično ostvareni koncept stambenih zajednica, koje unutar svojih kazeta imaju sve što je potrebno za minimum svakodnevnog života, i danas se manifestira kroz neki oblik prostornog i komunikacijskog antagonizma. Još krajem 1980-ih nastaju parole „Dugave su šugave“ i „Sloba je zloba.“

Život prvih generacija stanovnika naselja relativno heterogene demografske strukture obilježio je proces kolektivnog učenja novim oblicima kulturnog i urbanog ponašanja, tj. proces učenja suživota u velikim stambenim sustavima. Iscrpnu antropološko-sociološku analizu o tome donosi znanstveno popularna knjiga „Kvartovska spika“ autorice Valentine Gulin Zrnić iz 2009. godine.

Neimenovani slavoluk slobodoumnim pješacima. Autori: Željko Kovačić, Aleksandar Laszlo, Neven Mikac i Nikola Polak. Sopot, 1975.

Osim specifičnih problema izgradnje nove urbane kulture svakodnevice, treba spomenuti i akcije „Proljeće u Novom Zagrebu“ koje su donosile kreativne umjetničke intervencije na novozagrebačke puste javne površine – parkove, platoe, pothodnike, što je zasigurno dinamiziralo isključivu percepciju o hladnim betonskim spavaonicama. Realnost je pak da stanovnici za „pravi“ doživljaj kulture i danas odlaze u kazališne, muzejske i koncertne ustanove u centru grada, izuzev programa u (današnjim) Centrima za kulturu Novi Zagreb u Remetincu i MCUK u Travnom.

Kako danas funkcioniraju trgovi Sloboštine?

Trgovi, pješačke i zelene zone i danas su iznimno ugodne prostorne kvalitete naselja. Središnji trg koji je prema urbanističkom projektu nazvan Trg Slobode, pješačkim ulicama povezuje sjeveroistočni s južnim ulazom u naselje i tzv. Drvenim trgom. Taj je trg dobio tek naknadno svoju jasniju funkciju kada je u njegovom parteru s južne strane otvorena gradska knjižnica i čitaonica. Ovaj je trg s pješačkim ulicama trebao biti povezan s planiranim sveučilišnim kompleksom Novog Zagreba. Nazivi trgova nisu nikad zaživjeli među stanovnicima. Činjenica jest da se središnji trg u Varićakovoj ulici zaista i percipira kao trg, a onaj u južnom dijelu naselja tek kao proširenje na sjecištu triju ulica, pa izgleda da nije niti bilo potrebe uvoditi neki distinktivni naziv. Dinamiku kretanja i korištenja prostora središnjeg trga trebao je pak definirati nikad izgrađeni objekt Društvenog doma kao zona društvenih kulturnih sadržaja na čak 2500 m2, otvoren terasama prema pješačkoj zoni. Njegovu je funkciju na svojevrstan način preuzela kroz desetljeća popularna privatna knjižara i papirnica „Toja“ kao i susjedni obrt za uokvirivanje slika. Boljka središnjeg trga jest i da se brojni najamni dućani u prizemlju zgrada nisu uspijevali održati dulje od sezonu-dvije.

Sloboština, središnji trg / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Zanimljivo je spomenuti i da su ulice i javne površine u naselju nazvane po matematičarima i prirodoslovcima. Zadnje dvije ulice, u zapadnom dijelu naselja, prema Aveniji Većeslava Holjevca, recentnije su temeljem građanskih incijativa imenovane u čast Vilima Fellera po kojem je nazvano čak 150 pojmova u matematici i jedan asteroid i Milutina Milankovića, po kojem su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu, jedan asteroid i medalja Europske geofizičke unije za klimatologiju. Nastavak je to niza znamenitih matematičara i znanstvenika: Stjepana Gradića, Vladimira Varićaka, Mije Siloboda Bolšića i Karela Zahradnika, no još nijedne žene.

Što mislite o ideji da taj središnji trg dobije javnu skulpturu ili fontanu s mogućnošću konzumacije besplatne pitke vode?

Vjerujem da bi inicijativa za javnu skulpturu ili drugi tip trajnije umjetničke intervencije u javnom prostoru imala veliku podršku stanovnika. Jedna od značajnijih točaka tek djelomično realizirane izvorne koncepcije likovnog rješenja, koje se trebalo implementirati kao dio urbane opreme naselja, bila je skulptura umjetnika Ivana Kožarića. Riječ je o izvedenici rada Crveni znak iz 1969. godine, čiji odljev je 2013. postavljen u Bogovićevoj ulici ispred Hotela Dubrovnik na inicijativu arhitekta Branka Silađina. Na prijedlog umjetnika, skulptura je tada, početkom 1980-ih, trebala biti postavljena u samom središtu glavnog trga u Sloboštini.

Sloboština, središnji trg / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Pumpa s pitkom vodom, kao javnozdravstveni i komunalni minimum i imperativ nažalost nije postavljena niti na jednoj lokaciji u naselju, iako je prema idejnom rješenju Ivana Čižmeka javna pumpa dio urbane opreme tipične ulice. Uopće, u cijelom Novom Zagrebu pumpe su isključivo inventar gradskih i divljih vrtova, a na javnim mjestima postavljene su tek na tri lokacije – u parku u Travnom, na Remetinečkoj cesti i uz park i jezero Bundek. Većina njih tek je recentno postavljena na inicijativu platforme 1POSTOZAGRAD u sklopu razvoja nove gradske mreže punktova za besplatnu pitku vodu.

U Sloboštini ste odrasli. Kakvo je bilo iskustvo života u naselju?

Sloboština je primjer humanog, ugodnog i prostranog naselja, a posebnu vrijednost predstavljaju zelene zone – ispresijecane u unutarnjim dvorištima polublokova zgrada, gustim drvoredima na obodu naselja te neurbaniziranom velikom zelenom zonom na sjeveru, budućim javnim parkom.

Nedostatak naselja, od same izgradnje do danas je nepostojanje šireg programa uz primarnu funkciju stanovanja. Prema shemi organizacije grada i razmještaja gradskih podcentara unutar takozvanih mikrorajona, koji je zadan još 1950-ih, svako je naselje tj. stambena zajednica trebalo biti opremljeno zgradama uprave stambene zajednice, osnovne škole, dječjeg vrtića i jaslica, društvenog doma, zdravstvene stanice, robne kuće, restorana, policijske stanice, poštanskog ureda i apoteke. Budući da većina tih sadržaja nije bila realizirana, stanovništvo se prvih nekoliko desetljeća oslanjalo na ponudu usluga u Travnom i Sigetu, a realno za sve ključne potrebe odlazilo u strogi, povijesni, centar grada.

Slobodno vrijeme i svakodnevica provodi se i danas u sportsko-rekreacijskim zonama, uređenim igralištima i parkovima. Jedna od specifičnosti društvene svakodnevice, kao i u ostatku novozagrebačkog urbanog krajolika jest obrada vrtova. Divlje poljske vrtove na obodu naselja, koji su sve do početka 1990-ih godina bili isprepleteni s polumočvarnim žabnjacima, tek su zadnjih nekoliko godina zamijenile uređene parcelirane zone vrtlarenja, tzv. gradski vrtovi, nastali po ideji građanske incijative Parkticipacija na toj i drugim lokacijama po gradu.

Sloboština, pogled s jugozapada / foto: Irena Šimić

Preduvjet za ojačani koncept naselja koje je okrenuto prema pješaku i boravku javnom prostoru su zone tzv. prometa u mirovanju koncentrirane na ulazima u naselje. Stanovnike se tako štiti od prometa kao i od komunalne buke. U Sloboštini su te zone trebale biti realizirane kao garažno-parkirališne površine – ozelenjeni platoi s prodajnim centrima u prizemnim etažama. Ta bi inverzija postojećeg prostora imala zasigurno velik utjecaj na drugačiju dinamiku svakodnevice u naselju.

Zona najjužnijeg dijela Avenije Većeslava Holjevca, u neposrednoj blizini Sloboštine, nekad je planirana za suvremeni, centralni, zagrebački željeznički kolodvor. U međuvremenu se tamo dogodila ekstenzivna izgradnja, uglavnom objekata poslovnog tipa, te su svi planovi za urbanističku preregulaciju za kolodvor na kojem bi završavala Avenija Većeslava Holjevca time onemogućeni i trajno zaustavljeni. Kako ocjenjujete tamošnju izgradnju?

Osim već spomenutih i nikad realiziranih kapitalnih prometno-infrastrukturnih gradskih projekata, kao što su tramvaj i metro linije, ključna neuralgična točka je i južni kolodvor koji se u kontinuitetu navodi u svim generalnim urbanističkim planovima Zagreba od 1953. do sredine 1980-ih godina, no kasnije postaje rubna tema i blijedi u nikad dovršeni projekt modernizacije grada. On nije planiran u urbanističkoj kazeti naselja Sloboština, nego nešto južnije – kao horizontalni nastavak željezničke mreže kod Ranžirnog kolodvora. Cijeli je taj dio – uski pojas između željeznice i urbaniziranih naselja danas potpuno transformiran i njegove je prostorne dispozicije teško čitati i analizirati. Na neki ironični način u ovoj zoni je realizirano sve čemu smo se nadali – obiteljske kuće, poslovni, obrtni objekti i trgovine, pa čak odnedavno i hotel – no prostorvremenski gledano svi su ti objekti potpuno bezvrijedni i zaista onemogućavaju ikakvu buduću plansku preregulaciju.

Novi centralni željeznički kolodvor planiran je na kraju Avenije Većeslava Holjevca.

Sloboština je jedno od zadnjih novozagrebačkih cjelovito planski izgrađivanih naselje započeto i nikad dovršeno u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Očita je razlika između stambenih naselja koja su građena kasnije, s promjenom političkog sustava koji je pratio radikalni pad u regulaciji i kvaliteti prostornog planiranja i arhitektonskog očekivanja. Što vi vidite kao najveće propuste tog novog Novog Zagreba, naselja kao što su Lanište ili nešto najnovije naselje Podbrežje, odnosno koje su prednosti naselja kao što je Sloboština?

Paušalno govoreći, izgleda kao da smo 1990-ih kolektivno derogirali znanje, iskustvo, ambiciju, a reći ću i dostojanstvo prema naslijeđenom prostoru. Najveći propusti Novog Zagreba imenovani su i kritizirani već i u vrijeme izgradnje – podsjetimo da su to plodne godine kritike arhitekture i urbanizma. Ukratko, u naseljima u kojima je iznimno kvalitetno riješen parter, dakle parkovi, staze, trgovi, stambena izgradnja je osrednje oblikovne i izvedbene kvalitete. Ili se u naselju pojave izvanredne stambene realizacije, ali drugi elementi urbaniteta izostaju. Lanište zadnjih desetak godina proživljava novu fazu reurbanizacije, a Podbrežje koje je tek na par koraka do novije izgradnje u naselju Siget, teško je pak nazivati naseljem. Realno govorimo o nizu paralelnih solitera, samostojećih zgrada, koji su isprekidani manjim zelenim zonama i okruženi neartikuliranom šikarom. Pristupa im se jednom jedinom asfaltiranom cestom koja je spojena na zagušenu gradsku prometnicu, koja pak promet milijunskog grada usmjerava s juga na sjever kroz jedan prometni trak. Karikaturalno rečeno i ako izgradnja infrastrukture ne uslijedi, ovo će naselje kroz desetljeća zasigurno ovisiti o svim oblicima komunalne, zdravstvene, odgojno-obrazovne, kulturne, prometne i druge infrastrukture susjednih naselja.

Kontroverznom zamjenom zemljišta, gradska uprava gradonačelnika Milana Bandića ustupila je dio gradskog zemljišta planiranog za vrtić u Sloboštini za izgradnju tragovačkog lanca, Kauflanda, koji je tamo i izgrađen, pa je sada za potrebe vrtića znatno manja parcela od one koja je planirana s određenim standardom. U kojoj se još mjeri se izvorni koncept naselja devastira?

Na brojne, već ranije spomenute načine, izvorni se koncept naselja i dalje nastavlja devastirati. Rekla bih do te mjere da ga je danas uopće teško braniti. No, ako odustanemo od kultiviranja i imaginacije prostora koji baštinimo, značit će da odustajemo od vlastite budućnosti.

Obilazak naselja Sloboština uz stručno vodstvo Irene Šimić dogodit će se u subotu, 11. srpnja 2020. s početkom u 11 sati na uglu ulica Vladimira Varićaka i Savezne Republike Njemačke. Više ovdje.

Objavljeno na portalu Vizkultura, 24. lipnja 2020.

Foto: Ivan Čižmek (ljubaznošću autora), Fototeka Radovana Ivančevića, Paolo Mofardin / Institut za povijest umjetnosti, Irena Šimić, arhivske

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:

vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/

vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/

vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/

vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/

vizkultura.hr/intervju-emin-turki/

vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/

vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/

vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/

Projekt Motel Trogir u 2020. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

7 notes · View notes