Romantiziranje
Upravo sam zavrsila razgovor sa svojim deckom. Razgovarali smo o romantiziranju i spoznala sam slozenost toga pojma.
Opca definicija romantiziranja glasi: idealiziranje, glorificiranje necega; smatranje necega idealnim, savrsenim. Romaniziranje za sobom automatski povlaci i veliko razocarenje jer svakoj romantizaciji dolazi kraj kada doznamo da objekt koji smo smatrali savrsenim zapravo uopce nije savrseno niti da je ikada bilo. Ako zanemarimo cinjenicu da o malo cemu mozemo imati potpuno ispravno misljenje, mogu dakle reci da se romantiziranje nalazi u kategoriji iluzornog, neispravnog misljenja.
Naslovi na Google Scholarl-u ukazuju na to da se romantizira i objektivno problematicne stvari (siromastvo, kriminal) i stvari cija se problematicnost pojavljuje zbog romantiziranja (odnos odvjetnika i optuzenog, pisaca). Ono sto se romantizira automatski ima neke negativne karakteristike jer ne mozemo romantizirati nesto sto je potpuno dobro. Tocnije, romantiziraju se lose strane necega kako bi ono postalo savrseno u nasim ocima. Neovisno o slozenosti pojave koju se romantizira, ona ce uvijek biti idealna (ili barem bolja) kroz prizmu romantiziranja. Za romantiziranje je nuzna negativna karakteristika objekta.
Pojam romantiziranje mozemo povezati s romantizmom, periodom u kojem je bio zastupljen subjektivnan odnos prema svijetu kroz koji se sve interpretira na osobnoj razini. Znaci li to da je sve podlozno romantiziranju, dokle god postoji moje subjektivno misljenje o necemu, neovisno o polozaju te pojave u realnosti? Osim toga, definiranje romantiziranja postavlja jos mnostvo pitanja. Tko uopce odreduje sto je objektivno dobro, a sto lose? Za romanticara to je individualac. O kome onda ovisi romantizacija? Tko odreduje tko sto romantizira? Je li osoba koja romantizira svjesna toga da romantizira? Ako ne, mora li osoba koja to vidi biti neromanticar kako bi uvidjela stvarnu vrijednost romantizirane pojave?
Ako, dakle, uzmemo u obzir iluzorni karakter i romanticarsko porijeklo ovoga pojma, mozemo zakljuciti da je romantizacija subjektivna stvar, u sferi zavaravanja samoga sebe (prikrivanje, ignoriranje, obrtanje negativnih karakteristika romantizirane pojave). Ukratko, covjek koji romantizira neku pojavu vara samoga sebe. To za sada znamo.
Za sljedece znanje uzet cu za primjer samu sebe. Mislim da cesto romantiziram i da volim zivjeti u iluziji, volim se zakapati u svoju mastu i udaljavati se od stvarnog svijeta. (Je li ovo primjer romantiziranja samog romantiziranja?) Jedno od tezih romantiziranja bilo je druzenje s Bo. i njegovim prijateljima iz D. Ono sto sam ja vidjela bila je skupina divnih, pametnih, doslovno savrsenih ljudi, koji znaju i imaju puno vise od mene. Pored njih sam se osjecala lose, ali bilo mi je drago zbog toga. Zasto? Zato sto mi je dalo motivaciju da se poboljsam i da im dodem blize. Bili su mi inspiracija za otic dalje u Rusiju i baviti se vlastitiim zivotom, naci super prijatelje, bas onako kako i oni to rade. Zanemarivala sam cinjenicu da je Bo. prekinuo sa svojom curom zbog koje je otisao u D., da se A. meni nabacuje iako ima djevojku u D. te da je dosao iz Irana i pretrpio razna sranja na putu do D., da je T. malo ovisan o drogi i da je S. ipak malo prevelika princeza. Dakle, iz romantiziranja njihovog zivota proizaslo je moje krivo shvacanje (romantiziranje) zivota daleko od doma i moj zivot upravo u Rusiji. Romantiziranje je u ovom slucaju izazvalo sljedece romantiziranje koje se pak mozda moglo sprijeciti boljim informiranjem. Priznajem da nisam bila informirana o zivotu u Rusiji. Doduse, mogla sam, ali nisam htjela. Nisam htjela da mi hladne cinjenice razbiju moju romanticnu viziju o zivotu u Sankt Peterburgu. Slusala sam i uvazavala samo one koji su mi govorili da ce mi biti super, sto je dodatno hranilo iluziju i onemogucavalo njeno iskorjenjivanje. S druge strane, motivacija koju su u meni probudili neporeciva je, ali dolazi losih temelja.
Iz ovoga svega je vidljivo da romantizacija ima i naoko pozitivne i neposredno negativne posljedice - negativne u vidu toga da ponekad prije razocarenja, romantiziranje moze izazvati daljnje romantiziranje. U naoko pozitivnom smisu romantiziranje moze probuditi u individualca motivaciju i rad na necemu, recimo sebi. Medutim, ta pozitivna posljedica opet zavrsava razocarenjem, kada se idealizirani objekt pokaze neidealnim usprkos nasim motiviranim pokusajima ostvarivanja tog ideala. Sve sto dolazi iz idealizacije i napose iz romantiziranja zavrsava razocarenjem. Ponovimo, covjek koji romantizira vara samoga sebe, sto, iz gore napisanoga, nije produktivno ni dobro za njega.
Sada dolazimo do momenta kada subjekt dolazi do razocarenja. Na koji nacin dolazi do toga? Dolazi li on slucajno do toga, kada idealizirani objekt pokaze neku izrazito negativnu karakteristiku koju taj pojedinac naprosto ne moze izidealizirati? Je li mu potreban netko izvana tko ce mu reci da zivi iluziju i da se treba probuditi? Iz vlastitog iskustva to uglavnom pomaze, ali to ovisi o pojedincu. Neki kategoricki odbijaju uvaziti tudje misljenje, i ponekad su u pravu. Sto ako je bas taj izvanjski u krivu, a ja pravu? To je uvijek legitiman argument za ostajanje “pri svome”.
Mislim da je povod razrusenja iluzije tesko ubosti i da je to jako individualno, ali uzrok razrusenju iluzije uvijek je isti. Iluzija je laz, ona je nestvarna, zato se tako i zove i zato ju se razlikuje od stvarnosti i zato ne moze postojati jer uvijek postoji neki odnos iluzije sa stvarnoscu. Tocnije, cim se iluziju diferencira od stvarnosti, znaci da ona ne postoji cijelo vrijeme paralelno sa stvarnoscu, nego samo djelomicno, i da u jednom trenutku zavrsava. Kako bismo inace bili sposobni razlikovati stvarnost od iluzije? Neka mjerila ipak imamo, nesto nam ipak govori da je nesto stvarnost, makar bilo potrebno cekati da iluzija zavrsi i ta stvarnost pocne. Ali sto je to nesto? Mislim da se tu moram obratiti filozofima, ali to cu kasnije, ili mozda nikada.
Iz vlastitog iskustva ja sam uglavnom pretpostavljala da varam samu sebe i znala sam da ce prestanak tog varanja biti bolan i tezak i svejedno sam nastavljala u svojoj fantaziji. Recimo odnos sa B. Znala sam koliko je lose to sto je on ovisan o alkoholu i drogi, znala sam i da cemo prekinuti jer ja idem u Ameriku, a on u Berlin, znala sam iz D. prica da je otiso u kurac, ali opet nisam toga bila 100% svjesna zbog silne romantizacije veze s ‘bad boy-em’. Svidjalo mi se to sto je toliko intenzivan i poremecen i htjela sam imati takvu vezu u svom zivotu (jer mi je tudja romantizacija takvog odnosa u glavu usadila ideju da je to okej). Tek poslije naseg prekida spoznala sam koliko je utjecao na moje samopostovanje i koliko sam samoj sebi iskrivila viziju realnosti oprastanjem njegovog manijakalnog ponasanja. Prekinula sam s njim jer je los osjecaj preplavio doslovno svaku sferu moga zivota, od faksa, same sebe, njega, prijatelja, svega. To je bila ta granica poslije koje nisam vise mogla romantizirati! Doduse, ja nisam smatrala da je on savrsen, ali mislim da idealizacija u sebe ne ukljucuje samo potpunu idealizaciju, nego i djelomicnu. Ja sam definitivno bila svjesna njegovih mana, ali ne i njihove stvarne velicine i opasnosti.
Iz ovoga zakljucjem da subjekt moze biti svjestan vlastitog romantiziranja, ali upravo zbog romantiziranja, ne moze ga biti potpuno svjestan. Vratimo se i na ono sto smo naucili o romantizaciji: ona je subjektivna, negativnog (iluzornog) karaktera i uvijek ce zavrsiti (razocarenjem). Nije vazno kako je pocela niti kako ce zavrsiti, vazne su te tri karakteristike. Kako romantiziranje stvara iskrivljenu sliku o objektu, o sebi stvara iskrivljenu sliku u odredenoj mjeri. Subjekt moze biti svjestan svojeg romantiziranja i ne mora - to ovisi o njemu i njegovoj samosvijesti. Tako, onaj koji odlucuje sto je pravilno, a sto ne, ispada da je sam subjekt. On treba biti taj koji ce ili sam osvijestit svoje romantiziranje, ili dopustit drugima da mu to osvijeste, ili nece nikako osvijestiti vec mu se mora desiti bolno budjenje iz iluzije.
Moj decko tvrdi da romantiziranje ima pozitivne strane, u smislu da ponekad pomaze prezivjeti teske trenutke. Oboje smo se tada zapitali moze li se vjeru i religiju smatrati romantizacijom zivota. Do odgovora na to pitanje nismo dosli, ali s njegoom tvrdnjom o pozitivnim stranama se ne slazem u potpunosti. Kako sam vec napisala, romantizacija uvijek zavrsava, i zavrsava bolno. Pitanje je koliko je subjekt sposoban prezivjeti bolan pad i nastaviti zivjeti nakon toga. Romantizacija uvijek izaziva ugodne osjecaje, uvijek je lijepo razmisljati o lijepim stvarima, odnosno o manjku negativnih stvari. Bez obzira na sve to, romantizacija ostaje iluzija. Koliko god ona trajala, koliko god ona utjesna bila, iluzija ce kad-tad zavrsiti i istina ce izaci na vidjelo, makar to bila samo subjektivna istina, ovisna o izdrzljivosti subjekta pod naletima stvarnosti. Neki su izdrzljiviji i njihova iluzija je blize stvarnosti i teze puca. Neki brzo pucaju i brzo se oslobadaju romantizacije. (Primjer - ja da sam bila izdrzljivija duze bih mislila da je veza sa B. isplativa, medutim toliko me je oslabio da je i moja iluzija oslabila skupa sa mnom.)
0 notes
Hrubý (Svobodní): Plošná opatření jsou nesmyslná. Nechme ochranu před Covidem na úvaze každého
Po několika měsících se do popředí společenské debaty opět dostávají omezující opatření vlády, která mají zabránit šíření epidemie nemoci Covid-19.
source http://www.parlamentnilisty.cz/politika/politici-volicum/Hruby-Svobodni-Plosna-opatreni-jsou-nesmyslna-Nechme-ochranu-pred-Covidem-na-uvaze-kazdeho-636830
0 notes
2. vec k muzove nemoci
v rijnu muz presel v práci na mene komplikovaný uvaz. na začátku prosince mu rekli, ze v jine odnozi společnosti na opacnem konci mesta došli asistenti, neb jsou všichni na nemocenské.
a ze tam od puli prosince poslou jeho, na pul roku.
pres svátky a po nich tam byl furt, dvanáctka za dvanactkou. vylezlo z nej, ze na rozdil od jeho domovskyho chranenyho bydla je tady asi 7 autistu s tezkym mentalnim postizenim. na ne vetsinou celkem 2 asistenti, nebo jeden. komunikace nemozna, pry jde jen o honeni "zviratek" a prebalovani plen.
pro srov. v jeho puvodnim ziji 3 klienti, na ne jsou dva asistenti, klienti jsou postizeni fyzicky a lehce mentalne. muze miluji, je tam roky. jednoho by napadlo, ze kdyz si snizoval uvaz, je as unavenej a potrebuje práce méně. u ze je platný u klientu svych, s nimiz chce pracovat, a ma odbornosti, na rozdil od specificky postizenejch autistu.
muzovy nadrizeni nic takovyho nenapadlo, to je pritom společnost mala a vsichni se tam osobne dobre znají. poslali ho na Sibiř, to jsem mu po prvim tydnu rekla. ale ve skutečnosti ho poslali do pekla.
kde nemaj lidi, pac je palej jako brikety. nehlede na to, jak jsou kvalitní atd.
na leden mu naplanovali furu prescasu. ovsem muz namisto toho vzplanul.
vcera jsem po prijezdu uklidila, uvarila polivku a upekla kure a vyprala propojeny lůžkoviny. trochu me znepokojovalo ze i druhej den co ji atb furt meri 39,5. tak jsem mu jeste dala malicky energ sladeni.
vecer pozral kureci nohu, prvni jidlo po x dnech, a večer se rozpovidal.
s velkou vděčnosti jsem poslouchala, jak se v nem ty dny horecek varil hnev. a ze je to fajt peklo tam, proto ho to tolik sejmulo. a ze pozada o prerazeni zpet a kdyz to nepujde, odejde. uf, uleva velika. byt nejsem presvedcena, ani on neni, jestli opravdu chce zpet. mozna by to bylo jen pozvolnejsi odchazeni, nez rovnou pracák (mozna nemocenska, kdyby ho chteli drzet v pekke dva mesice) a hledání prace z nej.
taky říkal, ze j nim prej jednou preveleli asistenta z pekla. a za as dva mesice prej umrel.
...
no. dnes ma 38 a vypada jako nemocny on, a ne někdo úplně cizi. a Car, ktery ho důsledně avoidoval, coz byl dalsi z faktorů, proc jsem to cely brala vazne, neb me se nikdy koti v nemoci nestitili, ho zacal talehavat a fouskovat jakobynic.
yo yo :)
0 notes