#slika sa natpisom | Explore Tumblr Posts and Blogs

akiskull123 · 6 years

Text

INVISIBLE MAN- na srpskom jeziku

Stojao sam kraj velikog zamagljenog prozora i posmatrao nevreme. Kiša je padala i ostavljala svoje kapi kao suze na prozoru. Blago kroz drvena vratanca sam mogao čuti vetar koji je šuštao, šamarao vrhove drveća i lomio im grane. Nikog više nije bilo, sve je nekako bilo tiho. Ni cvrkut ptica se nije čuo, a i Dona nije lajala. Sve je nekako bilo čudno i većina stvari se dešavala usporenim tempom. Okrenuo sam se ka velikom belom zidu na kome se nalazila neka omanja slika čoveka koji peca, naslikana pastelnim bojama. Otišao do gramofona koji se nalazio par koraka desno. Tamo je takođe stojala moja velika stolica koju sam nasledio od oca i stočić na kome se nalazi flaša najskupljeg viskija. Otvarao sam viski, uzimao čašu sa komode i sipao do poslednje kapi. Iz police sa pločama nadomak mene uzimao sam jednu od njih. Ovog puta bila je to plava ploča na čijim koricama je belim slovima ispisano Phil Ranelin. Iskreno u zadnje vreme samo sam njega slušao. Najbolji je. „JAZZ IS THE BEST CHOICE IN YOUR LIFE” bila je rečenica koju sam istetovirao oko bicepsa pre pet godina, dok sam bio na odmoru sa Marlin. Onda sam polako spuštao ručicu sa gramofonskom iglom i ploča je počela da se vrti. Znoj je padao preko mog čela i nastavljao svoj put duž mojih bora. Teško sam disao i osećao kao da će mi srce iskočiti pri svakom mom pokretu. Tako da je bilo najbolje da ne idem nigde. Seo sam na stolicu. Iz crne kutije sa crvenim izvezenim natpisom Dicken’s pub-a sam izvadio staru drvenu lulu koju sam kupio pre par godina na Kubi. Bila je antikvitet, ali za takve stvari nisam žalio novce. Zatim sam u nju ubacio takođe najskuplji duvan i zapalio. Uživao sam u muzici i razmišljao o prošlosti. Prisećao sam se događaja iz detinjstva svoje dece. Pa sam obraćao pažnju na sobu u kojoj sam se nalazio, tračak svetlosti je dopirao do mojih starih izbledelih stopala. Upozoravao me je da sam još uvek živ. Iako se nisam osećao tako, svaki deo mog tela se borio za malo energije. Nisam spavao niti jeo par dana. Prodavnica se nalazi par kilometara daleko, a nisam mogao doći do nje niti sam imao koga poslati tamo. Osećao sam kako su mi se kapci polako spuštali uz krčenje creva i kako sam tonuo u neki dublji svet, u snove. - Par sati kasnije

Prokleto sunce se provlačilo kroz drvene roletne i prolazilo kroz moje Persol naočare. Budio sam se iako bi najverovatnije spavao zauvek. To mi je i bilo potrebno nakon ovog teškog života. Kao i uvek nije te bilo kraj mene. Nedostajala si mi. Moja koža se ježila svaki put kada bih pomislio na tebe. Nedostajao mi je čak i onaj tvoj stisak ruke, kada mi nisi dopuštala da odem od tebe. A eto, ti si otišla pre mene. Kako bih voleo da si mogla doći makar na sat vramena. Pričao bih ti kako mi je bez tebe, koliko je bolelo ovo srce i otežavalo mi disanje. Pa bih te zagrlio onako jako i odigao od zemlje kao i uvek. Međutim to su bile samo puste želje. Tvoja smrt me je oborila s nogu. Bio sam drugačiji čovek. Moj odraz u ogledalu je počinjao polako da bledi, da nestaje. Upozoravao me je i govorio mi da je vreme da i ja odem. Tako da sam postao nevidljiv, nisam postojao više. Sa osmehom na licu došao sam u tvoj zagrljaj...

#depressive #old #oldtime #oldages #love #loveisgone #dead #cry #butafterallonebeutifulstory

1 note · View note

popodne · 6 years

Text

Zlato

Lipogram (franc. lipogramme, prema grč. λιπογράμματος: kojemu nedostaje slovo), tekst u kojem se autor odriče uporabe jednog ili više slova abecede.

01:09. Tiho je. Sjedim na balkonu, gledam svjetla u daljini i divim se svijetu koji mi odavde, u ovom času, izgleda kao svjetlucava ameba koja pluta oceanskim dubinama, zapisala sam kao naslov. I pušim, da. Pušim elegantno smotan i dugačak joint, damski. Inače bi mi svijet odavde, u ovom času izgledao kao tipično mjestašce na obali kakvih ima milijun; dosadnjikavo, usnulo i slabo osvjetljeno.

Ne bih se ni sjetila da u ladici imam kockicu hašiša, da zvonik nije učinio sudbonosni dong - samo jedan i bio je dovoljan. Sinulo mi je tad i da sam popodne bila u kupovini, što sam, smoždena od tegljenja kesa po žegi, potpuno potisnula iz pamćenja i umjesto da jedem, skljokala se na kauč i zaspala. Hlapim naočigled, znam, a nije ni čudo. Vani je kao u pećnici. Mišići mi vise s kostiju, a mozak mi se topi. Složit ću kanape sendvičke, odlučila sam. Ima svega. I maslac i gauda i šunka i masline i majoneza i humus.

- Dinja! - ciknula sam kao da me ošinuo bič, bacila bilježnicu i odskakutala veselo do kuhinje.

Svjetlo iz hladnjaka obasjava mi lice. Na sebi imam bezobličnu spavaćicu, psujem zujave bube, češem potkoljenicu, a upalih očiju, nepočešljana, bosonoga, izgladnjela i puna uboda, podsjećam na napuštene životinje iz kaveza u azilu. Zalihe sam izvadila na pult, a zatim posložila na veliku metalnu tacnu, onu za svinjsko pečenje. Uzela sam smotuljak iz ladice, dohvatila dekicu i jedva podigavši pladanj, izašla na balkon i udobno se smjestila. Kakva divota zaključila sam zadovoljno i dopisala podnaslov: Život je čudo. Što se pušenja tiče, savjest mi je čista. Tjedan je bio očajan i sve, pa i olovo u plućima, sve je bolje od vikenda teških misli i nesanice. Nakon što se katapultom ispalim iz vlastite glave, stihijski ću pojesti sve što mi se nađe na putu. Kao plamen suhu makiju.

To mi je plan.

Ilegalnim ljekovitim supstancama snabdijeva me malac kojeg znam još od pelena. Milo, sedamnaestogodišnjak kojeg sam lani skužila kako dimi iza balotaškog pa zaneseno uzdahnula - maloljetni delikvent i čuo me, iskolačio oči i ukipio se od panike, a kad je shvatio da ga neću cinkati nikome, dapače da blejim ko zatelebano djevojče, odahnuo je i u znak zahvalnosti, u džep mi ubacio komadić alu-folije kojeg sam našla tek kasnije i tako je počelo. Početkom polugodišta izvukla sam ga iz govana napisavši mu esej o velikanima latinističke književnosti i dobio je dvojku, a ja spokoj i bezbolne menzese. Pošteno, zaključila sam.

Naša tajna je vječna, naš odnos simbioza, a lozinka sunce.

Stanujem na istočnoj padini ugaslog vulkana, tik ispod vidikovca, na zadnjem katu kamene vile u kojoj je nekoć živio glasoviti liječnik čija je žena, kažu, nakon niza spontanih pobačaja počinila samoubojstvo skočivši s litice. Kad zapuše jugo njezin duh leluja dolje oko stijena, glasno zapomaže i doziva djecu, a sve što pouzdano znam je da sablasne legende mame ljubopitljivce, a lokacija agente i skaute. Vlasnički list ima pet imena i dvije plombe. Kuća je fotogenična. Oko kuće je šuma. Duboka, zimzelena, gusta šumetina kojom huču ćukovi i klepeću šišmiši, a svako malo se pojave i glasine o manijaku koji iz zasjede zaskače mlade žene ili ostavlja kobasice s insekticidom. 2:05 U daljini je pukao auspuh, netko je naglo zakočio, plaha mješanka iz susjedstva počela je lajati, od laveža je zaplakala beba, upalilo se svjetlo, pa još jedno i još jedno.

2:11 Čuje se šum kanalizacije i suhi kašalj. 2:19 Tišina. 02:28 Poginula sam u vječnom ciklusu slanog i slatkog za pod zub. Umotana u plahtu i dim, osluškujem svoje disanje i otkucaje napaćenog želuca dok jablani šušte na mjesečini. Svici svijetle, zvijezde šljašte, avioni lete, zapisala sam. Da susjeda nije iznajmlila sobu Talijanima koji se svađaju pa glasno jebu svaku noć otkako su stigli, pomislila bih da sam sama na svijetu. 02:56. Gotovi su. Povukla sam zadnji dim, ugasila čik, zijevnula i sklupčala se u fetus. 02:59 Sklopit ću oči, možda i zaspem.

Oglasila se nečija budilica i pištanjem mi iskasapila san na komadiće. Zbunjeno sam podigla glavu i dohvatila mobitel. 05:00, kaže sat. Osjećm žeđ i posljedice višesatne nesvjesti na šipkama poljskog ležaja. Još nije svanulo. Dva zeca, bijeli i sivi natipkala sam samoj sebi da se sjetim kasnije, san mi se činio znakovitim, pa našla udoban položaj iz kojeg sam idućih nekoliko minuta detaljno zamišljala kako ću ustati i mlakim napitkom bogatim vitaminom C zaliječiti sve boljke i kiseli ph, a zatim u pozi domaće životinje dočekati svitanje. Ili ništa od navedenog. Tuš pa veš pa kava i novine. Klasika. Nebo je fantastično, zapisujem u dnevnik; indigo, plava i bijela spajaju se u jedno.

05:17. Sviće.

Svukla sam majicu koja mi je do koljena, ubacila je u mašinu, zastala, nezodovoljno coknula, zakolutala očima, uzdahnula, izvadila je, pa ju ponovo ubacila i opet izvadila van. Ulila sam omekšivač, namjestila kolut sa simbolima, sačekala da se upali lampica i voda je šiknula, a pola sata kasnije, duž konopca ću složiti kompoziciju od posteljine, odjeće i donjeg veša, po bojama i veličini, pedantno i posvećeno kao opatica. Veš mašina me veseli, izluđuje me jedino ta majica, njegova majica, majica na plavo bijele linije, koju neznam dal da je stavim na devedeset ili šezdeset ili bacim u smeće.

Čučim, buljim u bubanj i čitam natpise na slovenskom; občutljivo, mehčanje, ožemanje. Šest je. Špica je sezone. Zvonjava iz sve snage zove misu, a kamenim se stubama uspinje živahna skupina ljudi. U bijelom su od glave do pete, imaju bijele zube, nisu odavde. Teleskopom gledaju luku i otoke, a vodič im objašnjava kako je palača na popisu spomenika svjetske baštine. Svi vade mobitele, klikću, namještaju osmjehe i poze i mašu i vesele se, a zatim, uz zajedničku molitvu, odoše dalje do kapelice Sv. Ante.

Na istoku, buka je počela izjedati svitanje, a maketa u podnožju postala mehanizam. Plovila se smjenjuju, automobili mimoilaze, a ispod agava niče visoko kockasto zdanje. Ekskluzivni hotel s pet zvjezdica, noćnim klubom i fontanom s dupinima. Investicija desetljeća, piše masnim uglatim slovima na metalnoj tabli. Dizalice se klate lijevo desno, mješalice miksaju cement, Kamioni dolaze i odlaze, ljudi u šljemovima gaze po daskama i vikom su nadglasali galebove. Pojačala sam muziku, umila se, zataškala podočnjake i namazala usne bojom fuksije. Obući ću se decentno i ženstveno, odlučila sam, a kosu začešljati u nisku punđu od koje izgledam kao sicilijanska udovica. Kazaljka je stala na 52. Osušila sam se i posivila, ali dan je netaknut i obojan u nevine pastelne nijanse kao dječija soba.

Izlazim sa smješkom, poletna kao da sam odspavala zimski san, a nisam. Vani je lijepo i svježe. Moja suknja ima dva džepa. U desnom su ključevi i sitniš, u lijevom kožni tobolčić s izvezenim cvijećem, pun nakita. Sve je tu. Spustila sam se ulicom pjevušeći, mahnula čiči koji skuplja plastične boce i dobacila «vidimo se popodne!». Klimnuo je glavom. Iz okuke je, kao i svakog dana u isto doba, k’o metak izletio biciklist i nestao. Utegnut plavi u spandeks kombinezon i s metalik kacigom i sunčanim naočalama, izgleda mi kao vanzemaljac i svaki put kad ga ugledam pitam se s koje je planete, čime se bavi, koje boje su mu oči i kako izgleda u civilu.

Spuštanje tende s natpisom Palma djeluje svečano. Štovani slušatelji, točno je sedam sati kaže voditelj i najavi hit dana. Dan je subota, datum peti osmog, a hit dana glupasta poskočica, jedan od onih festivalskih pjesmuljaka koji ti ugmiže u mozak kao uholaža. La-ga-la-ga-la-si-ga, pjeva ženski glas, a momak zvižduće i slaže jastučiće po stolicama. La-ga-la-ga-la-si-ga, ponavljat ću te slogove kao papiga, nesvjesno i nevezano uz to s kim sam i gdje, i tako sve dok me netko vidno ozlojađen ne ušutka. Onda ću negdje usput čuti neki novi hit dana, neki novi besmisleni stih nabacan na note a-mola i opet ispočetka. Namignula sam i uzela novine. Nasmješio se i donio cappuccino s pjenom u znaku pika. Sjedim za svojim stolom, onim u kutu.

Pik.

U glavi mi se od tog jednog jedinog beznačajnog detalja, u samo nekoliko sekundi izlistalo na desetine slika, logičnih ili sasvim suludih, čak i mučnih. Zaustavila sam misli gutljajem kave. Pazim da ničim ne odajem da mi je život u totalnom kaosu, da danas dolazi čovjek koji mi se nije javio otkad je otišao, da je sve što od njega imam majica koju sam na koncu namočila u šamponu, da ne znam dal je uopće živ, a kamoli moj i da me od potpunog sloma dijele samo epizode mahnitog zanosa i činjenica da Nona neće još dugo i da ima samo mene.

Čitanje novina, po navici, započinjem od zadnjeg lista, zaustavljajući se najčešće samo na sudoku mozgalici. Pet ili dva, pet ili dva. Ako je osam tu, tu je devet, onda šest, pet, hm ili dva. Dilema. Iz zvučnika stiže apel: Izbjegavajte alkohol, kofeinske napitke i teške fizičke poslove, jedite lagano, pijte puno vode i ne ostavljajte djecu i ljubimce u automobilima. Na naslovnici obavjest. Kontinentalci možete odahnuti. Početkom tjedna stiže ciklona sa zapada. Uskličnik. Odložila sam novine i naježila se od same pomisli na oluju. Obožavam oluje, pogotovo ljetne, one uzbudljive i magične, s puno munja i pijavica, one što dođu niotkud, počupaju stabla, pometu ustajali vonj i za sobom ostave blistavo plavetnilo i ozon. Odlično, pomislila sam i pogledala na zidni sat iznad šanka. Još malo.

Situacija je izuzetno loša, zaključio je liječnik početkom tjedna i ispostavio mi uplatnicu za kolovoz.

Njena demencija ima više lica. Ponekad je odnese u djetinjstvo na selu, kad tepa o šljiviku, skupljanju sijena i džemu od malina. Ponekad se zaplete u nekoj od sapunica ili ljubića ili mekim glasom spominje izvjesnog plavookog Ivana, a njezin se zvao Jakov i imao smeđe oči. A ima i loših dana, kad se nebo zasivi i padne tlak ili zapucaju svatovi il diskoteke, kad obično vidi svoju pokojnu djecu ili vojske, noževe i zaklana tijela u jamama, pa se stisne se u kut i glasno zapomaže, nakon čeg joj u venu zabiju sedativ pa iznemoglo klone i konačno zaspe. Ostatak familije spava vječno pod napuknutom bijelom kamenom pločom, odjel A, polje 21, ispod kipa Majke Božije slomljenog nosa i anđela koji umjesto simbola spasenja uzdiže, čini se, ciglu. Stavila sam cvijeće u vazu, pomela kamenčiće i suhe latice, ulaštila pozlaćena imena i datume i naslonjena na deblo kestena, slušala ju kako moli očenaše kajanja i išče blagoslov. Istu je noć doživjela još jedan moždani i od tad bespomoćno leži spazmično pomičući palac desne šake.

Ustala sam, iskapila vodu, iz džepa izvadila kovanice i poslagala ih veličini; medvjed, dvije tune, slavuj i degenija.

0 notes