Ljudi misle da je intimnost vezana za seks. Ali intimnost je iskrenost. Kad shvatiš da možeš nekome reći svoju istinu, kad se pred nekime možeš otvoriti, kad staneš pred njega ogolje, a njegov je odgovor: "Sa mnom si sigurna." To je intimnost.

Mihajlo Vasiljević - Ogoljen

26.10.2022.

Miholjsko leto miriše na nas dvoje

i kafu za poneti

u parku na klupi

dok se sunce probija kroz

već ogoljene krošnje.

Lep je ovo oktobar,

iako kaže Čola

da počinje sezona kiša.

—

nisam prestala da te volim

već u tvojim očima

više ne prepoznajem

osobu koju sam zavolela

a to je potpuno druga stvar.

//Mihajlo Vasiljević "Ogoljen"

I vratis se u gradsku vrevu

Da ne stojis sam sa sobom

Ako si vec u glavi sam

Bar da te masa pojede

I ispljune

Ono sto je od tebe ostalo

Pa da se vratis kuci sazvakan

Ogoljen

S mislju da je jos netko dosao

Stajati u masi

Jer od njega isto nije ostalo puno

Snowden ponovno upozorava svijet! Njegovo otkriće je ‘dječja igra’ u odnosu na to što danas rade ljudima: Nadzor otišao predaleko

Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-a i Nacionalne službe sigurnosti SAD-a, te privatnih kompanija na poslovima unutar sustava NSA, a koji je postao zviždač nakon što je javnosti predočio tajne dokumente koji su pokazali postojanje velikog broja tajnih projekata nadziranja, ozbiljno je zabrinut. Upozorio je da je tehnologija nadzora danas toliko naprednija i nametljivija da ona koju koriste američke i britanske obavještajne agencije, a koju je otkrio 2013., izgleda kao dječja igra. U intervjuu na 10. godišnjicu svojih otkrića o razmjerima nadzora američke Nacionalne sigurnosne agencije i njezinog britanskog pandana GCHQ, od kojih su neki bili nezakoniti, rekao je da ne žali zbog onoga što je učinio i naveo pozitivne promjene, piše Guardian. No, depresivan je zbog zadiranja u privatnost kako u fizičkom tako i u digitalnom svijetu. “Tehnologija je postala iznimno utjecajna”, rekao je Snowden. “Ako razmišljamo o onome što smo vidjeli prije 10 godina i mogućnostima Vlada danas, 2013. se čini kao dječja igra.” Izrazio je zabrinutost ne samo zbog opasnosti koje predstavljaju vlade i velike tehnološke tvrtke, već i zbog komercijalno dostupnih videonadzornih kamera, prepoznavanja lica, umjetne inteligencije i nametljivog špijunskog softvera kao što je Pegasus koji se koristi protiv disidenata i novinara.     Osvrćući se na 2013., rekao je: “Vjerovali smo da nas vlada neće za*ebati. Ali jesu. Vjerovali smo da nas tehnološke tvrtke neće iskoristiti. Ali jesu. To će se opet dogoditi, jer takva je priroda moći.” Snowden je u egzilu u Rusiji od 2013. nakon bijega iz Hong Konga, gdje je novinarima predao desetke tisuća strogo povjerljivih dokumenata.

Ne žali za tim što je učinio

Njegovi kritičari ga osuđuju zbog boravka u Rusiji, iako se čini da je to jedina realna opcija koja mu je dostupna osim zatvora u SAD-u. Kritike su pojačane od invazije na Ukrajinu i njegovog stjecanja ruskog državljanstva prošle godine, dvije godine nakon što je podnio zahtjev. No, unatoč osobnoj nevolji, Snowden se ne bavi prošlošću. “Ne žalim”, rekao je. Smanjio je svoje javno eksponiranje u posljednje dvije godine, drži manje govora i povlači se iz intervjua i s društvenih medija. Djelomično je to zbog obiteljskih obveza jer on i supruga imaju dva mala sina. Ipak, tijekom posljednjeg desetljeća ostao je u kontaktu s trojicom novinara koji su ga sreli u Hong Kongu. U petak će biti točno 10 godina otkako je Snowden otkrio da je izvor curenja informacija.

Zabrinut zbog tehnološkog napretka koji narušava privatnost

Navodi, kao jednu od pozitivnih ostavština prokazivanja curenja informacija vidi široku upotrebu end-to-end enkripcije Velike tehnološke tvrtke bile su posramljene otkrićima da je NSA predavala osobne podatke. Kao odgovor na to, usprkos protivljenju agencija, tvrtke su požurile s end-to-end enkripcijom godinama ranije nego što je planirano. “Kada je priča odjeknula 2013. to je bio pusti san. Ogroman dio globalnog internetskog prometa putovao je elektronički ogoljen. Sada je to rijetko.” Ali Snowden je zabrinut zbog tehnološkog napretka koji narušava privatnost. “Ideja da će nakon otkrića 2013. sljedeći dan biti duge i jednorozi nije realna. To je proces koji traje. I morat ćemo raditi na tome do kraja naših života, života naše djece i kasnije.” Obavještajne agencije u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu priznaju da je bilo koristi od rasprave o privatnosti koju je izazvao Snowden, ali i dalje tvrde da je to nadmašila šteta koju tvrde da im je učinjena, uključujući MI6 koji je morao zatvoriti ljudske obavještajne operacije. Njihova druga pritužba je da je narativ 2013. prikazao NSA i GCHQ kao jedine zlonamjerne aktere. ignorirajući ono što su Rusija i Kina radile na internetu. Snowden osporava takve tvrdnje. Rekao je da nitko u to vrijeme nije mislio da su Rusija i Kina anđeli. Što se tiče štete, rekao je da agencije nikada nisu navele nikakve dokaze. “Ometanje? Naravno, to je moguće”, rekao je. “Ali teško je tvrditi ‘štetu’ ako, unatoč 10 godina histerije, nebo nikada nije palo.” Dnevno.hr By Laura Poitras / Praxis Films Read the full article

muči me spoznaja,

tamo daleka i nestvarna.

magla zaglušuje nam čula,

pleme slavi Boga svoga.

trčao sam do te mjere da sam se izgubio u svojoj glavi,

izgubio sam se u sopstvenom lavirintu.

lavirintu hladnih zidova,

vodi me ka Svjetlosti,

ogoljen sam i prestravljen onako kako samo dijete može biti.

za par ljubavi zakasnili

Pre neko veče sam, izrevoltirana činjenicom da mnogo dugo nikog nisam volela(što kod mene nije normalno, ja uvek moram da imam nekog prema kome nešto osećam, bez nade u to da će mi išta biti uzvraćeno, samo radi sebe) sela sam i pokušala da se setim imena muškaraca u svom životu u koje sam zaista bilo zaljubljena. Neću da lažem, pokušavala sam više puta da zavolim ali prosto nije išlo. Jedan je ostao ispod kože. Sve ostalo je bilo privremeno, prividno. Kad želiš da je nešto tu i sam poveruješ da ono postoji.I postoji, da. Ali samo u toj jednoj osobi koju kriješ. Neću ovo pisati kao da pišem njemu, odavno ne znam ni da li me se seća, prošle su godine. Ne želim ni da naslutim zašto još uvek ima moj broj telefona, tako je pametnije. Što manje čovek o čoveku zna, to je srećniji. Ali mi jedno nikad neće promaći. Kaže jedna pesma “Da bar jedno drugom nismo zakasnili za par ljubavi.” Kao da je neko vodu koja čini moj život, isipao na platno na kom je bila naslikana moja ljubav. Život nas je potopio. Ali uopšre neću da kažem da verujem u one “zamalo ljubavi” jer sve što je bilo zamalo nije ni valjalo. Sve to, jeste bio neki oblik ljubavi ali nedovoljno dobar i vredan da bi opstao. Kad je nešto ljubav, to traje. Kad je nešto ljubav, ne postoji zamalo.  Mogla bih da nas branim i da govorim kako smo bili mnogo mlađi nego što smo sada i da je zbog toga sve to olako postalo “zamalo” Ali još tada smo znali šta želimo od sveta. Ja sam mu obećala knjigu o njemu, on je obećao mnoge stvari. Ja sam svoje ispunila a za njega već ne znam. Bojim se da čujem. Možda, jer sam pre par dana preturala po nekim fotografijama sa događaja koji su mi najvažniji u životu. Na par njih je bio i on. Ne kao neko ko je došao tu zbog mene, ne kao neko koga sam ja zvala niti neko ko je planirao da se na slici nađe. Bio je slučajno tu. Slučajni prolaznik, čovek koji je u pogrešno vreme bio na pogrešnom mestu.  Na poslednjoj je, čak, okrenuo glavu. Valjda zato što nije hteo da jednog dana pogledam te uspomene, ugledam njegovo lice i umesto da budem srećna što sam to proživela, ja se pitam šta bi bilo kad bi bilo. Kad istekne lična karta, ti uzmeš novu.. A šta radiš kad istekne ljubav? I to ona, za koju misliš da bi mogla i da se ekranizuje. Da se o njoj snimi i film. Možda imam odgovor na to. Kad istekne takva vrednost, kasnije godinama to ponovo tražiš. Ne samo u ljudima, tražiš u svemu. U filmovima, knjigama, događajima. Listaš i misliš “Ček samo da nađem nešto što bi me podsetilo na ono naše..” Izbedačiš se svaki put kad ne pronađeš.  Svaki put kad upoznaš osobu i ne osetiš se tako ponovo. Kriviš sebe jer ti ništa više nije dalo tako jak osećaj kao što ti je tada bilo dato na čuvanje. Kriviš sebe jer napuštaš. Odlaziš. Ne pružaš šanse. Prvo period krivice. Pa period shvatanja. Pa period prihvatanja. I na kraju, posle nekih 87 stotina dana, kažeš sebi da je sve to u redu. I da je sve to život.I nije greh da bude tako. Nije loše ako ne osetiš to ponovo. Vrlo je verovatno i da nećeš. Neki osećaji su stvoreni samo za određene ljude i to su činjenice. Ne zadrhtiš pred svakim. Ne budeš ogoljen pred svakim. Ali to ne znači da nikad nećeš. Kad si mlad, veuješ da sve to može da traje večno. Upoznaš jednom i misliš da se nikada nećete rastati, misliš da je život toliko jednostavan da je potrebno samo da se dvoje vole da bi sve funkcionisalo. U redu je što misliš tako. I u redu je da ti bude krivo kad shvatiš da nije sve baš toliko jednostavno kao što je možda na filmovima. Samo nemoj da brineš. Nisu sve ljubavi iste jačine niti su osećanja istog intenziteta ali mogu da budu mnogo vrednije od onih koje su strastveno počele i strastveno se završile. To što je nekad bila oluja sada zameni nečim mirnijim. Ne mora sve uvek da bude burno. I ne moraš da misliš da nije ljubav ako nije katastrofalno i napeto. Samo nemoj da gubiš veru u ljubav. Vere ima, tu je. I možda baš tebe čeka da je prigrliš i ne puštaš.  Samo nemoj toliko da se pronalaziš u onim stihovima “ Da bar nismo jedno drugom zakasnili za nekoliko ljubavi.”  Svi ponekad kasne. Važno je i da im se pruži šansa da objasne zašto su zakasnili. Ponekad i zakasne kad se uplaše.. od toga da bi ponovo mogli da vole kao što su nekad. i od toga da će se sve završiti kao i prvi put. Mislite o tome.. Možda i vi nekome kasnite. Pa će vas svakako primiti da uđete. TEODORA

Potonu tako brodovi prijateljstava koji su zanavijek trebali ploviti, osuši se izvor radne snage i raskrsnica života ostane bez svojih smjerova... i dah postane kratak, a ne smije i ne treba, i neka linija kojom se krećeš stane i nestane i kao da se gubi trag stopala koja su te dovela tu gdje jesi. I sumorno jutro kao da želi da poruči da je kraj, i misao iza oka se ugasi. I šta sad, prijatelji, kolege, vijećnici? Šta sad, poroto mog malog života, zasjedaju li svjedoci da vele kuda dalje, ili sam ipak na ovom putu sam, umoran i gotovo nemoćan? i duša zatreperi kao da joj je posljednji put, a ono malo srca što je ostalo, nepokidano i neslomljeno u ovom ogavnom dobu, šapne “neka, proći će. Prošlo je i ono jučer, proći će i ovo danas, dočekat ćeš novo sutra. Obuci se. Ti što te zabolješe će isto proći, i to zbog čega i kako, samo kreni.”

I oko pusti suzu, slomi se i dio srca koji sam čuvao, vješto povijen u nekom dalekom i dubokom kutku tijela, pokriven neprobojnim slojevima. Pa, zar nakon svega što učinih, dođoh gdje jesam, sam i ogoljen, samo okošten, pa i izgubih ono malo što imah, a zbog čega? Odraz kao da pruži ruku kroz ogledalo i spusti ruku na rame, blago se osmjehnuvši. I meni dosta.

Ne pitaj me zašto sebe volim najviše. Ja sam sebi ja za svako danas, a ti ćeš već sutra da mi budeš jučer.

otišao sam kod psihologa rekao mi je da mi svi doktori ovog svijeta neće pomoći jer nijedan nalaz ne pokazuje simptome slomljenog srca

Mihajlo Vasiljević Ogoljen

Mihajlo Vasiljević - Ogoljen

Guši me buka i nekakva ruka,

Koja se čudno našla oko moga struka

Šta radim ovde? Hoću do svoje sobe

Dosta mi je ove borbe!

Želim biti sama, zašto je ovolika galama?

Jesu li to moje misli

Okolo su me svi pritisli

Bežite od mene, spodobe jedne

Meni je dosta ovoga bola

Želim biti sama i potpuno gola

Želim stati i plakati i plakati

Previše svega držim u sebi

Tvoje lice i glas, sve mi to bledi

Zaboravljam dodir, ali miris

Njega i dalje pamtim

Tako želim da ti ponovo svratim

Da me podsetiš kako je to biti voljen

Pred svojom srodnom dušom ogoljen

Ali ne mogu, ti si sad već nečiji, tuđi

Da li si za njom još luđi?

Da li te voli onako kao ja?

Što radim ovo sebi, neka idem više

Bestraga.

-DĐ

Sretni su oni koji vole i koji su voljeni. Najsretniji su oni koji su pronašli pravu, istinsku, ljubav!

...

Topla je augustovska noć, zapalila sam cigaretu i posmatrala zvijezde. Večeras sam prvi put ugledala Malog medvjeda, a malo prije toga ugledala sam zvijezdu padalicu. Kako divna noć! Bogatija sam za dvije nove ljepote!

Dok posmatram nebo, razmišljam kako do sad nikad nisam obraćala pažnju na sazviježđa. Uvijek sam za sebe govorila kako volim zvijezde, ali večeras shvatih kako ni njih nisam istinski voljela niti osjećala, jer da jesam ko zna koliko padalica bih do sada vidjela, i koliko želja bih zamislila.

Počeše moje misli da listaju stranice života i zapitah se kada smo počeli da se zadovoljavamo prosječnim? Kada je prestalo traganje za onim što je najbolje za nas? Za onim što istinski želimo. Za onim što volimo. Kažu kada nešto jako želiš, univerzum ti to i pošalje. Zašto onda maštamo o idealnoj osobi, a pristanemo na manje od toga, pa sve vrijeme pokušavamo promijeniti i sebe i tu osobu? Gdje su nestale prave ljubavi?

Kada kažem prave ljubavi, mislim na one zadnje ljubavi, bez kojih ne možeš da živiš. One ljubavi koje te obaraju sa nogu, jednim pogledom. Samo jednim pogledom. Ljubavi od kojih srce iskače iz grudi. Lude ljubavi koje se protiv svijeta bore za jedan tvoj osmijeh. Koje ti ispišu grafite, koje te u pola noći zovu da čuješ pjesmu koju slušaju na radiju. Ljubavi čije oči prepoznaš u masi, i kada ih ugledaš, masa nestaje... ostajete vi, sami, a svijet više ne postoji. Zagrljaj koji te hrani, koji te čuva, koji je tvoj dom. Sigurna ruka i sigurna luka. Bez igrica, bez pravila, samo dvije ogoljene duše, čije praznine kad spojiš, poput slagalice, jedna drugu čine potpunom. Kasne noćne šetnje, jezik koji samo vi razumijete. Strastvena filozofska rasprava oko životnih ideala. Podrška i ponos. Tamburaši za rođendan, bijeli biseri koje nosiš samo sa njim, košulja koju ona toliko voli. Sitne uspomene koje čuvaš da pokažeš djeci, ne bi li im to dočaralo iz kakve ljubavi su rođeni.

Gdje je nestala strast? Zašto smo mi najtužnija generacija, sa najviše lijepih slika i sa najviše gadnih razvoda, a opet sa najraskošnijim svadbama? Zašto se, poput staklenog stola, ruše ideali kada njemu sine ideja da odete na Island i da se vjenčate tog istog dana na vrhu Kirkjufela, a ti na to ne pristaneš? Zašto bježiš od njegove želje da tu noć provedete gledajući Auroru Borealis, i da se tu i tada zakunete da će vam se kćerka zvati Aurora. Možda ti je previše lud, neozbiljan? Zašto postoji hiljadu i jedan razlog da se to ne učini. Mačku će neko nahraniti, posao će čekati, pravi prijatelji će biti sretni, zašto ne otići?

Ostajemo u prosječnim vezama, tješeći se da to tako treba i da smo razumno, emotivno i materijalno obezbijeđeni. Ko će našu dušu obezbijediti? Čemu učimo djecu, našu djecu sutrašnjice? Hoće li naša djeca uopšte znati prepoznati zadnju ljubav? Koga za to da krivimo?

...

Dok tonem u san, slušam "Fly me to the moon", i negdje u dubini duše, pozdravljam stranca, na ko zna kojem dijelu ove planete koji sluša istu ovu pjesmu i meni želi laku noć. Molim Boga da je i on nepopravljivi romantik poput mene i da ću ga, jednog dana, u masi prepoznati...

Bojim se da te ne upletem

Negdje u mracne ceste

Da te ne odvedem u visoku travu

I medju tanke, ogoljene grane

Da ne zavrsis u mulju i blatu

Na koljenima, boreci se za zrak

Da ne okaljam tvoje lice zlatnim suzama

I tvoje srce ogolim emocija

Uz vrisak svijeta

Uz grc raja

Preslike pakla i

Malog kutka u cistilistu

Da ne vristis iz petih zila

Tamo gdje te nitko ne cuje

Jer je moje srce izolirano zvuka

I ne cuje tudje jauke

Jer jeka je i dalje i odzvanjaju krikovi

Napacenog mog kosmara

Koji je utjelovljen u sveca i gresnika

U noc i dan

U tamu i svijetlo

Iz petih zila vristi i doziva te

Upozorava te stalno:

Ljubavi, ne prilazi.

Ja za tebe nisam siguran.