Vesna: “ At least this part is done. “ :)

Thank you @nihilagis for your message hehe !!!

DNEVNIK SVEŠTENIKA SAVE RISTIĆA III DEO: LOGOR CAPRAG

Donosim treći odlomak iz dnevnika sveštenika Save Ristića iz Rogatice, koji pokriva njegov boravak u logoru Caprag kod Siska, gde je odveden sa ćerkama Dragojlom i Božanom. Poglavnikova odluka iz juna 1941. predviđala je da srpsko sveštenstvo bude proterano iz NDH u Srbiju (a onima koji preostanu bilo je zabranjeno služenje). To je bilo dogovoreno sa Nedićevom vladom. Capraški logor je bio tranzitni i likvidiran je do sredine Drugog svetskog rata. Da ne opterećujem tekst fusnotama, dopisao sam imena onih koje sam uspeo da identifikujem pomoću drugih izvora. (Delove navedene u italiku autor je dopisao naknadno, običnom olovkom.)

     15/VII 41 iza pola noći krenemo u marvenim vagonima, sa našim pratiocima iz Mesića u izgnanstvo. U Mesićima smo osjetili, da smo otrgnuti od kuća. —

     Izmučili smo se, prebijajući se u tjeskobi. U zoru stignemo u Sarajevo. Tu nas premjeste u dva vagona. Pratioci, naši sve stari znanci, bili su pažljivi prema nama. Mi smo ih čašćavali. Oko 6 sati krenemo brodskim vozom. Prolazimo kroz porobljenu Bosnu. Nigdje našeg čovjeka. Na maglajskom i dobojskom gradu velika pismena Ž A P. Prođosmo pored Bilješeva, gdje je pala prva žrtva, i Lašve, gdje je pobijeno 26 Srba sa učiteljem Simićem i pobacano u vodu.

Ž A P je skraćenica za „Živio Ante Pavelić“. U zborniku dokumenata Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu (Vojnoistorijski institut, Beograd, 1998) navodi se da je tada ubijeno i bačeno s mosta u Lašvu dvadeset Srba.  

      Iza podne stigli smo u Bos[anski] Brod. Žega. Poslije kraćeg zadržavanja u bosanskom prevozu na kamionu u Slavonski Brod. Tu se osjeti da smo u Hrvatskoj. Željni vode pred stanicom se oprasmo. Upitah šefa stanice o polasku voza. Šuti. Vele, da sam ga upitao o vremenu polaska „vlaka“, da bi mi odgovorio. Naši pratioci nisu bili prema nama grubi. Zbog toga smo ih pozvali na zajedničku večeru. Smjestimo se sa stvarima u dva vagona III klase, a iza pola noći, 16/VII 41 krenemo put Siska. Vozili smo se kroz hrvatske krajeve. Nijesu nas oduševljavala rodna polja sa žutim klasjem, modro zeleni vinogradi, šume i gajevi. Krstili smo se jureći pored crkava samo okrenutim istoku.

     16/VII 41 rano izjutra u Sisku odvoje naše vagone, i odvojenom prugom Sisak-Petrinja dovezu nas do želj[ezničke] stanice Caprag. Iz voza smo ugledali na jednoj poljani silni narod, kao u banji ili vašaru. Tu se razmilele ustaše. Mlađi sveštenici isturiše naše stvari na poljanu, s poljane prevezoše na kolima u logor, pred ustaški stan, a odatle sa stvarima na pregled u ustaškom stanu. Pretres lični i stvari vrši posebna komisija, za muške muška, za ženske ženska, u kojoj ima cipelara, krojača, brojača i t. d. Ti stručnjaci pronalaze stvari (novac, nakit i dr.) za koje je njihov jadni vlasnik držao da će ih sačuvati. U tome su primenili metod zaraćenih naroda. Pri ličnom pregledu ženskinju su raspletali kosu, zavlačili ruku u vaginu (i himen rastrzali!) Muškim su parali đonove i obode na šeširima i haljinama da nađu sakriveni novac, satove i nakit. Naše otete satove i nakit kasnije smo viđali na ustašama, a šunke, mast, zejtin i brašno u ustaškom magazinu. Nama su oteli 1 kantu Marinkovog zejtina (5 kgr.), mliva, skupi jedeći pribor (escajg i dr.). Pratioci naši s nama se oproste. Iza pregleda upute nas u logor. Tu zatečemo mnoštvo našega svijeta, sveštenika i kaluđera (oko 300), trgovaca, zanatlija, činovnika, bankara, kelnera –ca, pomoćnica, paora sa ženama i djecom, iz svih krajeva Jugoslavije. U Capragu se rafinirao za j[ugoslovensku] vojsku benzin a glavno skladište bilo je u zgradama, koje su pretvorene u logor za iseljenike, upravo izgnanike. U tome tužnom sabiralištu ogledala se slika stradanja naroda srpskog i sloma državnog: Tegobne žene, sa nekrštenom djecom, nemoćni starci i starice, bolesni, dr. Đorđe Sterio, umro u Sisku), paori, učenici i učenice, bogati sveštenici kojima je sve razgrabljeno (J[ovo] Marjanović, S[tevan] Dušanić i dr.), profesori, katihete, sudije i dr. Svi orobljeni, opljačkani. No niko nije izgubio glavu niti nadu, niti da ko digne ruku na se. (Samo što se objesio u Aranđelovcu prota M. [Dimitrije] Vasić, penz[ionisani] sudija crkv[enog] suda u Banja Luci.)

     Smjeste nas u drvenu baraku. Na podu, po slami namjestimo svoju postelju, do nas porodica svešt. Jose Bogdanovića pa D[ušana] Veselinovića i t. d. U tome logoru je bilo oko 400 duša. U logoru, pod komandom kapetana [Draga] Dogana i Seselja (zločestog) vladala je ustaška disciplina. S nama se postupalo kao sa internircima i zarobljenicima. Ustajalo se u 6 a lijegalo u 22 časa. Patnja je bila sa nužnicima. Bila su dva, po 1 za muške i ženske, a podignuta blizu mjesta, gdje su za vrijeme sloma poubijani srpski vojnici. Sjedala nisu bila odijeljena i moralo se dugo čekati na red. I time da nas unize! Logor je bio ograđen žicom a na 4 strane postavljeni su prema logoru mitraljezi, na kojima su se smjenjivali ustaški vojnici. U logoru je bio zatvor, ograđen žicom, t. zv. „Žica“. Kažnjeni su morali tu na pripeci otstajati po 2 ili više sati. Među prvima došao je u Žicu proto U. Jovanović i majka jednog sveštenika, što po noći nisu svršili u nužniku malu nuždu. Kasnije su mladiće, koji su se krili od rada, vezivali o stubu na sred logora ili se kažnjeni paori, sveštenici (i. Slavko St.) i kaluđeri pred barakom, pod komandom čuvenog Pere ustaše, duže vremena moraše spuštati i dizati.

Kapetan Drago Dogan i Ljubomir Sesseglia (Seselja) bili su satnici capraškog logora. „Čuvenog Peru ustašu“ nisam uspeo da identifikujem; nisam siguran da autor misli na Peru Brzicu, ustašu koji se u raznim izvorima navodi kao „kralj Srboklanja“ u Jasenovcu, gde je navodno u takmičenju „prerezao grlo 1360 zatočenika specijalno konstruisanim koljačkim nožem zvanim Srbosjek“. (Vikipedija)

      Svi smo morali raditi, od djece do staraca, i pored ljek[arske] poštede za starice. Djeca su kupili papiriće i meli puteve; ženske plijevili, radili u kuhinji, prali sude, raspremali ustaške postelje; jedni, pod pratnjom (većinom sveštenika Bašić, o. Marko i dr.), dovlačili u buradima vodu, drugi donosili u korpama hljeb ili u kazanima donosili jelo; jači su pravili u varoši cestu (o. Miloš Jevđ[ević], o Velimir M. i dr.), a starije gonili na lakše poslove. Jednom je jedan ustaša, iz Siska, napastvovao „vodare“ (o. Josu, Veljka i Božića) i tukao ih u samom logoru. Jednom sam s o. Jankom krčio travuljinu i šiblje sa poljane, na kojoj su poubijani srpski vojnici, a njihove humke polivene katranom; drugi put sam sa starim sveštenicima: o. Tanom [Atanasijem Kosorićem], o. Lj[ubomirom] Vlačićem, o. D. Kandićem, o. M. Borojevićem, o. Petrom Bosancem, o. J. Obradovićem, Mih[ailom] Savićem, Trkuljićem, Skakićem, i dr. prenosio teški kamen sa poljane pred ustaški stan a jednom sa o. M. Savićem i M. Borojevićem prenosio namještaj (teške ormare i stolove) iz usta[škog] stana u boln[ičku] ambulantu. Namještaj težak a nisu nam dali da ga podelimo i da se odmorimo.

     Vodu i hranu primali smo poređani u dvojnim redovima sa bazama i porcijama u rukama, koju su donosili u kazanima „kazandžije“ popovi i dr. I tu je dolazila do izražaja sebičnost ljudska: da se dođe ranije do vode, dobije masnije i više hrane, i više ljeba, na 20 d. 40 gr. dnevno. Usled toga dolazilo je do objašnjavanja i svađanja, naročito između popova i lajika (osobito Zagrepčana: o. Dušan V i Zagrepčani) koji su optuživali popove da su sve uzeli u svoje ruke. Ustaše koji su imali svoje dostavljače-ce između nas, ili između popova i lajika, podržavali razl[az], intervenisale su da lajike odbiju od popova i privole za prelazak na katoličanstvo.

     Postojale su sobne starješine i oni, koji su nas snabdjevali voćem i namirnicama. Oni su to činili po odobrenju ustaša. N. pr. brat o. Mih. Savića, Kal[uđera] Apolinarija i dr. U tom pogledu važio je kao ustaški povjerenik neki Dušan Klipa, sveštenik iz Hrvatske. On je u ustaškom stanu krojio sudbinu našu, određivao transporte (njemu su davali po 300-500 din. da uđu u Sisak za prvi transport)

 „Ustaški poverenik“, sveštenik Dušan Klipa, navodi se kao „Paroh Starog Sela, opština Gradusa“ u knjizi dr Dušana Koraća, Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji (Školska knjiga Zagreb, 1986)

      Osim toga među lajicima, iz Hrvatske (naročito iz Zagreba) bilo je nemoralnih. Svi su predavali molbe za pokatoličavanje. Stariji sveštenici širili su slogu i ljubav, ukazujući na zajedničkog neprijatelja, stišavali su nezadovoljstvo.

     Bilo je i prijatnih trenutaka. To je bilo iza doručka, ako nas ne otjeraju na rad i iza večere, do 10 sati. Iza doručka smo se svrstavali u dvojne redove. Ustaša Međo izdvojio bi koga je htjeo na razne radove. Ako nas stare ponovo poštedi i ne odredi na rad, uputi nas u Žicu. Mi, „žicari“ zahvaljujući Međi, sa zahvalnošću uputimo se u Žicu, prostor, ograđen žicom, određen za slobodno kretanje. Tu bi se sabrali i do ručka zabavljali. A ugodna je bila i večernja šetnja (iza večere) od drvene barake do nužnika. Bilo je oko 300 sveštenika iz dabro-bos[anske], banjaluke, zagrebačke, sremsko-gornjokarlovačke. U logoru su se sreli prvi put školski i klasni drugovi (P. Ratković, Borojević, Mih. Savić), sabrali se mnogi čuveni sveštenici i tribuni kao Nikola Bosanac, D[ušan] Kecmanović (kome su često spominjali njegovo prijateljevanje sa Hrvatima i „punktacije“) važni Milan Petković, katiheta i bogoslov, pisac Matić [?], smjerni Lj[ubomir] Dučić (koga su Hrvati natjerali da za crkvene pare obori spomenik žrtvama iz 1914 god.)[3], katihete D. Grbić, penz. sudije Dim[itrije] Vasić (koji se zbog oskudice objesio u Aranđelovcu) i Aleksa Jerković; bogataši: Stevo Dušanić iz Teslića, čiji je imetak vrijedio 7 miliona din., i Jovo N. Marjanović (kome su ustaše oduzele rakije oko 50 hektolitara). S nama je bio i D[ušan] Mačkić, paroh i arh. namjesnik iz Banja Luke. Za njega se govori, da je bio u prijateljstvu sa srpskim ubicom Gutićem[4], po čijem je naređenju pogubljen vladika Platon i prota D[ušan] Subotić. Čudnovato, da je i on dospio s nama u logor.

 Prema Vikipediji, „Viktor Gutić (1901-1947), poverenik NDH za Vrbasku banovinu, odgovoran je za ubistva mnogih Srba u Banjaluci, kao i sveštenih lica Platona Jovanovića i Dušana Subotića, koje je po njegovom nalogu ubio Asim Ćelić. Prema Enveru Redžiću: Posle sloma NDH povlači se u Austriju pa u Italiju, gde ga je u Veneciji prepoznao banjalučki Jevrejin Mosko Kabilјo, nakon čega je i uhapšen. Početkom 1946. izručen je jugoslovenskim vlastima i u Banjoj Luci osuđen na smrt vješanjem“. Ristić ga navodi kao “srpskog ubicu” što treba shvatiti kao “ubicu Srba”.

U vezi sa ocem Ljubomirom Dučićem i rušenjem crkve u Doboju, navodim deo iz članka na Vikipediji: „U Doboju su srušeni spomenik i kosturnica Srba, pomrlih u internaciji u Doboju 1915-1916 godine, za vreme Prvog svetskog rata, a podignuta 1938 godine.Dr Dragutin Kamber župnik iz Doboja i ustaški funkcioner, uoči Spasovdana 28. maja. 1941. Godine poslao je akt proti Dučiću tražeći od crkvenog odbora da u svojoj režiji i o svome trošku sruše spomenik, a sav materijal od spomenika da se prevuče pred župnikov dvor. Crkveni odbor je oklevao da izvrši naredbu o rušenju spomenika. Ali kad se Kamber podrškom iz Zagreba, utvrdio na vlasti u Doboju, još je energičnije zahtevao da se spomenik sruši. Možda po Kamberovom nagovoru prijavio se kamenorezac Feliks Bogdanović, koji je spomenik i postavio, da će ga bez ikakve štete porušiti tako da se kasnije može opet postaviti. On je najmio radnike, postavio oko spomenika skele, ali nije mogao naći čekrk pomoću koga bi skidao ogromne teške delove spomenika. Crkvenu opštinu ovaj posao stajao je 9.000 dinara. Ali kako opština nije imala novca da plaća rad oko rušenja spomenika, to je demontiranje spomenika obustavljeno. Sada se lično ponudio graditelj spomenika Nemac Franc Štumpf, koji je rukovodio građenjem crkve u Doboju, i predložio da se spomenik minira. Jer od toga neće biti velike štete, pošto je on sagrađen od tvrdog kamena granita. Eksploziv za rušenje dala je nemačka vojska, kao i svoje vojnike za rad, te je tako spomenik oboren 27. VI 1941.“ (Vikipedija, Zločini ustaša u Drugom svetskom ratu)

      U Žici i šetajući uvečer, vodili smo ugodne razgovore. Iako smo bez igdje ikoga, izgnani iz zavičaja, opet nijesmo očajavali. U zajedničkoj nevolji, održavala nas je nada. Mlađarija bi u večer pjevala. Jedne večeri, uoči nedjelje su svi sveštenici pjevali crkvene pjesme. Tu je bilo divnih pjevanja. To ustašama nije bilo pravo, i zbog toga je pooštren režim. Strožija disciplina u logoru zavedena je i zbog jednoga prečanskog sveštenika, koji je kupio podatke o sveštenicima. Inače, a naročito iza toga živjeli smo u strahu. Jedne noći čulo se puškaranje oko logora. Govorilo se o mogućnosti komunističke navale na logor, da nas partizani oslobode. Sutri dan čitali smo u sisačkom listu, da je pogubljeno u Sisku 7 komunista. Jedne večeri izopijali se ustaše (rakijom, koju su oduzimali iz naših paketa)... Pjevali i galamili su u nevrijeme oko logora, ulazili s bodežom u baraku i zabavljali sa sumnjivim ženskinjem iz logora. (Među takvim je bilo i popadija) n. pr o. Veljka Grg., Gorana Ristića i dr.)

     I pored muke i patnje, borbe oko nekoliko kapi vode za žiće i pranje, i pored nevolje sa zajedničkim nužnikom, opet se nije očajavalo. Uživali smo u zabavljanju u Žici i radovali se k’o djeca kad smo u dvojnim redovima pošli na vodu Kupu, na kupanje. (Tom prilikom, izlivajući se, udaljio sam se od granice, nisam čuo da me ustaša poziva i za malo nije na me pucao, što sam se više odvojio od drugih. Željno smo očekivali prozivanje za primanje cedulje za „kruh“, služili su nam ga „porcijama“ da prije primimo sa vrha ranu iz kazana (čorbu sa pasuljem, pirinčem i taranu i drugu zelen; kuvarica Marija u tome je prema nama bila obazriva). Govori se, da su „ulogorenici“ po naređenju ustaškom opljačkali srpske vrtove i to služili za našu hranu. Tako su po baštama brali kajsije, kasnije krastavaca i paradajs i to preko o. Dušana Klipe, kaluđera Apolinarija i dr. nama prodavali. Sretni smo bili, kad bi nas zapalo da toga voća i zeleni makar i po skupe pare kupimo. Sve bude i prođe a čovjek je tvrđi od kamena.

     Govori se, da će nas „tranportima“ prebaciti u Srbiju. Zbog toga nas je „Hrv[atski]  Narod“ nazvao „povratnicima“. I zbilja, jednog dana narediše, da iznesem na poljanu naše stvari, da se očiste za druge predstavnike barake (no uzalud). Željno se očekivao dan odlaska. Jednoga dana sabraše nas sve i prozivaše spisak lica koji će prvim transportom krenuti u Srbiju. No ni taj transport nije na urečeni dan došao. A mi smo se bojali navale na logor. U Sisku nisu navedena lica po redu stizanja u logor nego po volji o. D. Klipe, koji je primao pare i rakije za uvrstenje u spisak. Ovi iseljenici dobili su u redu brojeve koje su morali staviti na prsa. Primili su legitimacije. I jednog ranoga jutra otputuju na stanicu. No, ponovo se povrate u logor. 31-VII-41 ipak otputuju.

     Dođe čas i našega oslobođenja i odlaska iz logora. 14-VIII-41 krenemo na prugu, gdje nas je čekao voz sa vagonima. Moj domovinski broj i na stvarima bio je 374, Dragojlin 375, Božanin 376. Podijeliše nam suvu hranu i djeci mlijeko. Pozdravljanjem 2 satnika i ustaša, utrpamo se u voz. Na papučama vagona s jedne i druge strane stajali su ustaše s puškama. Voz je krenuo. Tužno su nas pozdravljali oni koji su ostali u logoru da čekaju kad će i njih transportovati u Srbiju. Mlađi sveštenici počeše pjevati. Putovalo se preko Sunje. Na domak bosanskih planina tužno je odjekivala pjesma: „Ao Bosno, sirotice kleta... Sad u Bosni više popa nema, sad u Bosni ni vladike nema“. Voz juri posavskom ravnicom. U Vinkovcima nas ženske poslužiše vodom, a slabe i nejake hljebom. U Zemunu čajem. Pjesma se ori. U Zemun smo stigli po noći. Voz je dugo čekao. Javiše nam, da će tu biti oduzimanje preko 500 din. Poslije mučnog iščekivanja voz je krenuo oko 10 sati. Kad smo prešli preko zemunskog mosta, zaori se pjesma „Oj Srbijo majko mila“.

     Oko 11 sati stignemo u Topčider. Tu se operemo, do mile volje napijemo i posjedimo za večeru. Mnogi su se sastali sa znancima, mnogi su krenuli za Beograd. Komesar za izbjeglice pozdravio nas je, rekao, da nas Srbija raširenih ruku dočekuje i u koliko mogne od okupatora (tada sam prvi put čuo tu riječ) ublažiće nam naše teško stanje. Dao nam je potrebna uputstva i uputio za Aranđelovac.

     Petog avgusta osvanemo u Mladenovcu sa čuvenom ljek[ovitom] vodom „selters“.

Salmon: “ Hehe ! “

Niko: “ Nothing, nothing...! “

Salmon: “ Alright... “