Ne moze Dinamo bez drame

Tatin sin (Dino Pešut)

Ja sam uspio živjeti u Berlinu pola godine. Nakon 6 mjeseci shvatio sam da mi je tako svejedno gdje ću biti siromašan i nesretan. Odlučio sam to biti u Zagrebu, gdje mi je frustracija svakako bila komotnija, u manjim udaljenostima, s povoljnijim cijenama rente stana i na hrvatskom jeziku. Shvatio sam da je odrastanje prije svega klasno pitanje. Odrastaju oni koji moraju. Moji su prijatelji još uvijek razigrani dječaci i djevojčice, u otporu, na igralištu one izgubljene djece čiji roditelji iz prigovaranje ipak uplate mjesečnu stanarinu. Prestao sam biti ljubomoran. Moja samostalnost ima cijenu i kompromis, ali je moja. Ne postoji obiteljsko bogatstvo koje treba akumulirati, nema oporuke kojom me se može ucjenjivati.

*U jednom je danu svatko za svoj život imao plan, osim mene. Kao da su svi moji prijatelji slijedili svoje snove. Jedni da postanu uspješni umjetnici, drugi da spavaju s pet tisuća prezgodnih frajera, treći da se više ne boje za svoj život, Zoja da prekine agoniju odraslog života. U jednog godini, kao da su svi koje poznajem ili koje sam poznavao krenuli ostvarivati svoj potencijal, dekodirati poruke velikog svemira, osim mene. Jedino je meni budućnost izgledala kao bijeli šum. Od mojih dvadesetih kao da ostaje rijeka mogućih života koje sam propustio, od kojih sam odustao ili na koje sam zakasnio. Stojim gol i odgađam, i tuširanje i drkanje. I samo se gledam u ogledalo, moje tijelo je samo još jedan neostvaren potencijal. Tako je bilo oduvijek. Lijen sam, bez radnih navika, niskog samopouzdanja, nepouzdan i pesimističan. Svi su, na kraju, ispali u pravu, moj stari, Janko, naši profesori. Svijet je u jednom danu postao učinkovit. Svatko je postao gospodarom svoje sudbine. U svijetu krize svatko je postao svoj mali biznis, hram i zabavni park. Odjednom su se konzultirali tator-majstori i astrolozi, gurui i učitelji, osobni brojevi i numerologija, autogeni treninzi, koristili minerali i kristali, nerijetko napunjeni energijom, čitala su se dvadeset i dva prošla života, pila spirulina pa kurkuma pa crni kim, obična pljuga zamijenila se zdravijom, tehnološki naprednom, e-cigaretom, odjednom se mikrodoziralo LSD-om i makrodoziralo svime drugim, pića su postala gusta i zelena, voćke trule i kruh napunjen orašastim plodovima, odmor se koristio za detox, sve se očistilo od loše energije, prostori i misli, a pogotovo ljudi. Osim mene. Ostao sam energetski zablokiran, vibriram na nižoj frekvenciji, nisam iskoristio moć sadašnjeg trenutka, osam sam nejasnih ciljeva, bez dnevnih afirmacija. (...) Sam samcat, neambiciozan, nerealiziran i ciničan peder. Smirujem se slabašnim svršavanjem.

*Opravdanja. Riječ me ne napušta. Zauzima prostor. Moja je kuća od opravdanja. Mogu pisati beskonačne popise opravdanja, za oca, za Berlin, Zagreb, za svoju karijeru, za samoću, za odustajanje, za dvojku iz matematike, za svaku od propalih veza i svaku neobjavljenu pjesmu. Imam opravdanje za svaki dan. Imam dovoljno opravdanja za čitav život. Strah i sram, strah i sram, strah i sram. Moja dva suputnika. Iza svega stoje strah i sram. I sada se sram razbio, razlio.

Od očeva se uči oponašanjem, nasilnici o nasilju, pijanci o emocijama, romantici o varanju. I ja samo oponašam znanje svoga oca, o ljubavi, izmicanju, izbjegavanju, kako biti ledeniprinc. Oprosti - napišem, više u strahu da ne postajem svoj otac nego zato što mi je žao.

*Tvoja generacija...Netko, uglavnom roditelji i lijeni učitelji, biflaju vas da ste omnipotentni i ultratalentirani za sve što pogledate. Vi ste hobby-generacija. Roditelji bi vas upisali na tečaj engleskog i nakon dva tjedna vas se proglasi Shakespeareom. Sa sedmodnevnog košarkaškog kampa se vraćate kao LeBron James, jebote, i crni i spol metra kurca na sebi. Jedno polugodište glazbene, mali Rahmanjinov. Za boga miloga. Često zaboravim Goravnov humor. -Evo ti malo savjeta. Većina ljudi nema nikakvog talenta. Služe za rađanje, za građenje, pa da budu i odvjetnici, potpisuju papire, sastanče, loču. Eto tako, prtežive, naprave neku djecu. Ti nisi Whitman, nisi Baudelaire, ali nekog talenta imaš. I to malo je tvoja odgovornost. I volio bih da vidim malo tog talenta u svijetu, prije nego što umrem. Ili prije nego što ti umreš. Znaš... Tjeskoba. -Tako sam nekako razmišljao. To želim od tebe. Prije tridesetog rođendana. Obećaj mi. Neću. -Obećaj mi. Neću. -Tko te jebe. Ne mogu. To je istina, ne mogu. Odjednom tišina, kao da sam u bolnici kod svog oca, kojeg neko vrijeme nisam nazvao. Preplavi me osjećaj krivnje jer uvijek biram odabranu obitelj naspram biološke. Ponekad je biti sin sinonim za osvetu. -Probaj progovoriti. Ti si prije pričao. I onda si zašutio. Probaj progovoriti. Kažem ti jer znam da imaš puno toga za reći. Nisi pametniji ako šutiš. Djeluješ uplašeno. Vjeruj mi. Šutnja stvara puno problema svima. Nemoj to zaboraviti. Prije svega, budi lažne nade. Nekome se sviđaš, ti zašutiš, onda taj misli da si ti nešto mističan, zaljubi se. A ti zašutiš zašto što ne znaš reći da se bojiš. Nemoj to raditi. Progovori. Progovori o mami. O svemu. Netko će te slušati. Ali moraš progovoriti. Kimam glavom. Imam osjećaj da mi je ovo sve izgovoreno prekasno. -I objavi tu knjižicu. Nećeš ništa zaraditi. Sve će ostati isto, osim tebe.

*Glupost - odbrusi David. Pogleda me. - Ti misliš da to ne zaslužuješ. To si izbij iz glave. I ja sam bio takav. Da sam barem čuo ovo kad sam imao 15, da mi je barem netko rekao - ti zaslužuješ svoj talent.

*Kući se vraćaju propalice, razmetnici, razvedenice, mamini sinovi i tatine princeze, serijske ubojice, oni kojima se nije posložilo, kockari, psihički bolesnici, oni na samrti, liječeni alkoholičari. Kući se vraćaju oni koji su pokušali i nisu uspjeli. Ja nisam uspio. U krevet sam legao s osjećajem neuspjeha, izdaje. Moj otac izgovori moje ime, blago, razočarano: -Ja nisam s tobom napravio bogzna šta... Ne mogu reći da sam nešto bio tu u tom tvom životu. Priznam. I nisam se nešto pretjerano trudio. Ali jednu stvar sam uspio. Našao sam načina da te pustim da živiš svoj život, da ne živiš moja sranja. To znam da sam uspio. Od toga sam te zaštitio. Od svih tih sranja.

*Radije bih plesao. Glava mi je neposlušna, njiše se s pjesmom. Pridružuju se ramena, kralježnica se leluja. Strah me. I plače mi se. I bojim se. I ne bih volio da umre. (...) Plesao bih. Dizao bih ruke u zrak i podizao kosu s očiju. Razbio bih se ekstazijem i razlio u serotoninu. Pričao bih s ljudima koje ne poznajem o problemima koje ne razumijem. Flertao bih i jebao bih se. Sve bih to radio. Kao da je dezinfekcijsko sredstvo čaroban duh. Ispisujem mentalni popis želja. Nenadana erekcija, možda na zadah smrti. Plesao bih. Onkologija je Berghain za smrt, pucketa prstima i ludo se zabavlja s frendicama. Tako mi se čini. Živio bih. (...) Plesao bih. Ljubio bih se. I upoznao bih svog oca prije nego što umre.

*Sva ta ljutnja, i bijes, i na kraju svega, sram ulazi u nesanicu, među plahte, ispod jastuka. Kamo sa svom tom ljutnjom? Legnem na leđa. Otvorim oči. Iznad mene, ravnodušni bijeli strop. Jesu li ovu točku gledali i moji roditelji za vrijeme ili taman nakon seksa? Je li u ovu točku gledala moja majka rastopljena u alkoholu? Kamo sa svim bijesom, sramom? Što sa ovim nejasnim osjećajem? Trebao bih biti tužan, ali sam ljut. Trebao bih osjetiti strah, ali me preplavljuje sram. Što sa svim tim suviškom srama? Ne znam što bih sa sobom. Paraliziran sam. Ne mogu plakati, ne mogu se ni derati. Možda bi se trebalo posvađati, pojebati. Napišem Vanji poruku - hej, jesi budan? - s njim bih mogao i jedno i drugo. Možda čak i istovremeno. Sram, toliko srama iz toliko mržnje. Da, ja mrzim svoga oca. Čovjeka kojeg je nemoguće ne voljeti. Muškarca od stakla, perja i snijega. Oca koji je tvrdio da je tu uvijek za mene, koji je morao toliko raditi kako bih ja živio svoj život. Oca koji nije htio stvarati probleme, nametati se. Oca koji je sve prihvatio, koji me nije izbacio na cestu, koji je redovito slao džeparac. Muškarca koji me tužno gleda i čeka da ostvarim susret, kontakt. Muškarca koji sada očekuje da se brinem za njega, da ga tješim, pomažem mu i da ga volim. Ja mrzim svog oca koji je uvjeren da mu sin nešto duguje. Da, ovaj sram dolazi iz mržnje. I ove tihe, potisnute želje da umre i da se ja više ne moram time baviti, da napokon ostanem sam i da me se napokon pusti na miru. Kada bi umro, ja mu više ništa ne bih predbacivao. Sa sobom bi, kao haaški optuženik, ponio sve svoje zločine. I svijet bi mogao naprijed. I ja se više ne bih morao baviti time zašto me je ostavio s alkoholičarkom, zašto me nije zaštitio od emocionalnog zlostavljanja, zašto me nije htio izvući i zašto mi nikada nije vjerovao. I ne bih se više morao baviti prometnom i zašto joj je uopće ostavio ključeve od auta kad je znao u kakvom je stanju. Kada bi samo umro. Onda ga više ne bih mogao potajno optuživati za svoju samoću, za strah od ljubavi, ne bih mu mogao predbaciti što sam ledena kraljica. I kada bi samo umro, ja više ne bih imao ovaj unutarnji osjećaj da još nešto moram, neuspjeha. Kada bi umro, možda bi i nestao ovaj osjećaj me nitko nikada neće voljeti. I kada bi umro, možda više ne bih imao ovaj strah da postajem on. Da svake godine sve više nalikujem na njega, da svake godine šutim još koju minutu duže, da sam samo još malo neprisutniji u većim društvima i da je samo još malo više nokta odgrizeno. Možda bih to prihvatio kao znak da treba ići drugim putem, ostaviti mrtve pod zemljom, i nju i njega, i sam, napokon sam, probati nešto drugačije, neki novi život. Možda bih se onda usudio. Ovako sam talac njegovog života, njegovih odluka i tajni, zarobljenik svega što ga je sram priznati. I ne preostaje mi drugo nego da se oslobodim. Ja ga moram ubiti. Zažmirim. Nesanica me razbudila. Poruka nije viđena. Ne znam ni kako bih u ovo doba došao do Zagreba. Otvorim oči. Udahnem. Ne osjećam ništa, napokon. Nitko mi ne treba. Sve sam do sada napravio sam, tako ću i nastaviti. Smislit ću. Ja sam štakor, mogu s malo, u mraku i strahu. Mogu sve sam. Ništa mu ne dugujem. Ni on meni. Napravit ću plan. Snaći ću se. I onda će opet sve biti u redu. Tako će biti. Šaljem poruke, ne razmišljam previše što pišem. No, ne bojim se. I sam je rekao da moram pokušati. Vrijeme je da barem pokušam.

*Drkam. Pokušavam drkati. Nabijam kurac kao da mi duguje pare. Drkam kao da razvlačim tijesto za pizzu. Drkam za novac. Making it rain. Drkam jer mogu više zaraditi na svom genetskom materijalu nego na talentu. Drkam, jer se priroda zajebala. Pederu je dala plodnost. Moja sperma postiže bolju cijenu na tržištu od mog intelektualnog rada. Ili fizičkog rada moga oca. Drkanje kao rad, fizički rad, rad rukama, iskapanje rude. Drkam i filozofiram. Samo drkaj! Osjećam se kao pornografska gospođa Dalloway. Drkaj! Gledam u plastičnu posudicu na stoliću. Moj penis je Alisa u zemlji čudesa, smanjuje se. Ostavlja tanku sluz. (...) Drkam za sebe. Drkam jer nemam bolji plan. Pitam se nastaju li sva djeca ovako, u deficitu mašte, plana i hrabrosti. I ja sam nastao na mjestu gdje se trebalo usuditi živjeti. Drkam. Kako bi izgledao svijet kada bi roditelji priznali svojoj djecu da su nastali zbog straha od samoće, za utjehu. Hana je u pravu. Dijete je transakcija, razmjena za puštanje na miru, obiteljski mir, za ispunu malih i većih samoća. Drkam i filozofiram. To, dakako, dovodi do impotencije. (...) U nekom trenutku mog puberteta moj otac mi je rekao da uvijek moram paziti da mi manja glava ne bude glasnija od veće. I da uvijek moram znati kojom razmišljam. Moj otac nije znao da je moja veća glava napunjena tjeskobom, strahom, da će mi zaustaviti svaki od pokušaja, svaki od pokušaja sreće. Nikad nisam ni probao. Drkam. Znam i zašto. Veća je glava odlučila za manju. Drkam i radim popis razloga zašto drkam. Zbog novca, dovoljno novca da mogu dati ocu za oporavak. I zbog sebe, da se napokon mogu odseliti. Drkam, nisam ništa ni pokušao u životu. Drkam, jer sam sve propustio i jer se osjećam prestaro da bih započinjao. Drkam, jer je lijepo imati neki viši razlog, smisao za življenje. Drkam, jer je cijeli svijet pun loših očeva. Zašto ne bi nastao još jedan? Drkam, jer je očinstvo izbor, a ne život. Drkam, jer sam donio odluku, hrabru odluku, usudio se. Drkam.

**Popijemo dvije tekile i popizdim, počnem plakati. Ništa ne pratiš. Pričam ti o svome ocu koji je bio teško bolestan. Ili je, ne znam. I o krivnji, toliko krivnje, jer ne osjećam nništa, nije mi žao, nije me strah, nego samo to opterećenje, opterećenje, tu i tu, tu i tu, i ja ne mogu više o tome razmišljati, meni je toga dosta i ja ne mogu više i ne znam što da radim s time jer je to pritisak, stalno pritisak, toliki pritisak da sada moramo razgovarati i sve to nešto riješiti, a ja ne znam kako, taj čovjek je stranac, ja ga ne poznajem i ne znam što da radim s njime, a to mi sjebava sve drugo, sve drugo, jer koliko se bojim njega, toliko se bojim svega drugoga, muškaraca, te svoje jebene poezije, svega... I znam da je to povezano, ali ne znam kako da to riješim.

**Ovo znam. Mi postajemo ono što nam se očevi srame priznati. I zato ti hoću sve reći. I mene je bilo strah. Kada su oni otišli, ja sam postao Srbin. Njihov je odlazak bio dokaz da sam ja Srbin. A šta sam ja znao o tome? Kako se to mjeri? Sve to, to mjere drugi. Mržnju određuje onaj koji mrzi. I tako odjednom, moj život je postao strah. Strah da će se meni nešto dogoditi, da će se nešto dogoditi mami ili tebi. U ratu nema smisla za homor. Šala je prijetnja. I ljudi prijete kao da se šale, u prolazu, usput. Moj život je postao bezvrijedan. I u to sam i sam povjerovao. Samo je trebalo dovoljno vremena i samo sam moram ušutjeti. Ja još uvijek to živitim. Nekad se zamislim i odlutam, nestanem. Tako sam nestao iz tvog života. I samo želim da znaš da to nije zbog manjka ljubavi, nego zbog straha, i što sam stariji, uvjeren sam da je to isti osjećaj. Ja sam skupio snage da se izborim da nam ostane stan i da radim. I ja sam si obećao, ja ću se pobrinuti za tebe, da imaš sve i da ti ja ne ujebem život. Ti ne moraš biti Srbin, ti ne moraš živjeti to sranje. A ti si... Ti si tako bio drugačiji. I ja sam se tako bojao da ću te ujebati, da sam krivi otac za tebe. Tako sam se osjećao. Da sam krivi otac za tebe i da ti nikako ne mogu pomoći, osim novčano i da ti stalno govorim da sam tu za tebe i da sam ponosan na tebe. Ja sam stvarno mislio da je to dovoljno jer je meni to nedostajalo. Meni je moj stari išao na živce jer mi to nikada nije rekao, što god ja napravio. I pustio sam te s njom jer sam mislio da ste slični i da će vam biti bolje ako se ja maknem. I ona je bila drugačija. Rat sve sjebe. Rat je i nju sjebao. Rat najviše sjebe maštovite, osjećajne ljude. Tako u svom svijetu. I kad se to dogodilo... Ja se nisam znao nositi s time. S njenim cuganjem. I pustio sam je da vozi. Nikad sam uzeo ključeve. A trebao sam. Ali nisam htio o tome razgovarati. Ja sam znam da sam kriv. Mene je bilo strah njene depresije jer bih se morao baviti svojom. Ja sad idem na psihoterapiju i to sam saznao. I meni je žao zbog toga. Meni je toliko žao. I gledao sam te kako rasteš, isto u tom svom nekom svijetu. I ja sam stvarno mislio da bi od tebe moglo biti nešto i da baš zato se ne smijem miješati, da te ne ujebem, da ne postaneš idiot kao i ja, da završiš školu i budeš što god poželio biti. Znao sam da si drugačiji i nikada me to nije smetalo. Znao sam da si mali peder otkad si imao pet godina. I bilo me strah toga. Ne zbog tebe, nego zbog ove jebene okoline, ovog jebenog društva koje ne dopušta... I onda sam jedan dan vidio. Netko ti je tamo u školi, dok si čitao, dreknuo da si peder. I ja sam se smrznuo. I stajao sam ispred toga i pomislio, jebem ti mater, zar sve mora biti isto? Ti si pio kao moj stari, to znam. I onda još hodaš po gradu i ljudi ti govore pederu iza leđa, kao što su meni govorili Srbine. Znao sam da hodaš i da se bojiš i da te je strah. No, tada je već bilo kasno. I oprosti mi. Na meni je bilo da ti o tome govorim. Ja sam se povukao kao pička jer nisam znao kako s time svime. A onda se dogodi upravo ono što si pokušao izbjeći. Ti si postao jednako sjeban kao i ja. To je jedino što nikad nisam htio da se dogodi. Oprosti mi. Postao si jednako zasran pred svijetom, gledaš samo kako da negdje pobjegneš. Bojao si se sebe, ljubavi, svojih talenata. Ja pričam tri strana jezika, a sram me govoriti. I kad se sve ovo dogodilo, taj rak i to sve, ja više nemam vremena, preživio ili umro. Ja nemam vremena. Ova knjiga... Ti ne znaš koliko to znači. S tobom staje sve ovo. Ti si prvi od nas koji je stao iza svog imena i prezimena i rekao ovo sam ja, majku vam jebem, ovo sam ja. Ovo mislim. Ovako se osjećam. Ovako volim i ovako se zaljubljujem. To je velika stvar. Jer ti onda ne mogu ništa, ne mogu odlučiti za tebe što si i koliko mržnje trebaš progutati. To oni ne mogu. A ti se bojiš najmanje... To sam ti htio reći. Jer imaš pravo znati. Volim te. Pišem na prvu stranicu današnji datum i onda "za sve naše pokušaje. Voli te tvoj sin." -Jebote, ovo sve je kao neki roman. -Tata, to ti je jedva stranica i pol. -I bolje, mater mu jebem. Više nije ni zaslužilo. Očevi ujebu sinove. Slažu im, sve im slažu. I onda ovi uzmu puške u ruku i sjure se u rat. Ili neku drugu smrt. Samo zato što su im ovi stari lagali. -Peder poeta neće u rat. -Stranica i pol je dovoljna za sve smrti. I stanka. -I nadam se da ćeš sada početi jebati frajere svojih godina. I sasvim mala pukotina za humor. Položimo madrac. Legnemo. -Evo vidiš, možeš i dva dečka imati ovdje. -Bit ću sretan ako i jednog nagovorim. -Još tebe čeka puno ljubavi u životu. -Kad ti kreće kemoterapija? -Sutra.

i tako ono svaki dan mislim si da cu bit bolje

da ce sve doc na svoje

da cu uskoro napokon istinski ono bas zapravo bit jebeno sretna

ali ne

svaki jebeni dan

ja si uspijem dokazati suprotno

pa jebemu mater BOŽE ako i postojis koju picku materinu vise hoces od mene ???

i ne zelim bit cringy niti zelim srat previse jer realno svima je tesko i svi znaju da je svima tesko i neda mi se zaliti jer se od toga ne živi

ali koji kurac??

jel ima ikakvg smisla uopce dalje?

mislim ima naravno, zivot je kao super i rastu svuda tratincice

al ono realno ako sam doso tu da umrem ne znam jel zivot tu zapravo kao dobri dio smrti ili je to sve neka vrsta mucenja prije nego sto jebeno zavrsim 4 metra ispod zemlje dok me ne pojedi jebeni crvi??

nije mi jasno i onda kad si tako nesto pomislis 17 puta na dan onda se stvarno jebeno zapitam

i onda si razmisljam zasto tako razmisljam i kao ne HANA ti moras bit jaka!! BUDI STRONG ASS INDEPENDENT WOOMEEN!

ma za koga jebote?

za te jebene crve u grobu?

ne razumijem

~hh.

× i vezanih ociju bih znao da si tu ×

After midnight thots

Veceras sam nekako

a ne znam ni sama

Gadis mi se, a u istu ruku sam previse tvoja u vecini situacija

I onda kad ne mislim o tebi

Tad pogotovo

Nesto razmisljam

A sta ako ja sad tebe eto tako odjednom prestanem da volim

Oces li to da znas?

Oces li da osjetis?

Znas jebote, ono komešanje oko srca, pa te stegne pa te pusti, a ne znam drugacije da objasnim.

Oces li na taj nacin da znas da nisam vise tvoja?

A znas da mrzim to "tvoja", mrzim osjecaj pripadnosti. Ali volim kad me volis.

Nego da nastavim..

Ako sad eto tako odjednom prestanem da te volim, oces li da me zavolis napokon?

Da shvatis ko sam ustvari.

Sta ja predstavljam u tvom zivotu.

Oces li da shvatis koliko ce dan da ti bude prazan bez mene?

Nadam se da hoces. I nadam se da nece biti kasno.

Ma tebi nikad nije kasno kad sam ja tu pitanju. Znas da sam spremna revoluciju da podignem zbog tebe.

Valjda je to ono u prevodu volim te.

Moja si religija i nacija.

Volim kad si tu. Volim kada mi dan miriše na tebe. Ili barem ostatak istog kad odeš.

Ali mrzim kad te nema. Znas i sam da mrzim odlaske. Pogotovo tako nenadane, tako odjednom, kako ti odes svaki put od mene. A ne radi mi to vise jebote. Zasto pravis stranca od osobe cija si nedjelja ujutro? Ciji si spas i zaklon?

I nemoj mi tu pricu da me spasavas od samog sebe. Ne treba meni spasavanje. Meni treba samo tvoje 'tu sam'. Samo mi treba da si tu. Ostalo mogu sama.

____________________

cetvrtak. april deveti dvije hiljade dvadesete godine.

a mislila sam da sam prezivjela.

"Hej Ti. Znam, znaš ko je. Prije nego što si se javila, ruka ti je zadrhtala, znala si da sam ja, iako broj je nepoznat. Molim te, ne spuštaj slušalicu. Slušaj me. Sjećaš li se kako sam ti obećao da ću te voditi na ringišpil? Nisam te odveo tamo nikada. Nju sam htio voditi, ali eto, ona se plaši visine. Nisam te zaboravio. Toliko godina je prošlo, a ja eto, i dan danas kada prva ruža procvjeta, sjetim se tebe. Sjećaš li se kako sam ti krao ruže iz dvorišta komšinice? Znaš li da je znala?Svaki sledeći put ona bi ubrala ruže, koje su me čekale. Rekla bi mi:"Evo mali, ove su ljepše. Nadam se da će to vaše potrajati". Nadao sam se i ja, ali nije. Nisi ti bila ona ljubav, koju mnogi dožive. Ti si doživotna ljubav. A tek onda kada smo se krili od drugih, sjećaš se? Svi su znali, jebote. Na kraju je tako bilo. Svi su znali koliko smo se voljeli, osim nas. Eto, značila si ti meni, i previše. Nemoj plakati. Izađi ispred kuće i pogledaj u nebo. Gledam i ja".

Izlazim iz kuće, otvaram vrata i gledam u nebo. Smijem se. Sva sjećanja odjednom su lijepa. Čujem glas koji govori:

"Ruža za tebe. Ovaj put sam je ukrao, jer znaš, prošlo je mnogo vremena, komšinica je prestala brati ruže,ali vidjela me sa prozora i izašla. Rekla mi je:" Napokon si došao, ja sam te dugo čekala, a tek ona".-s ljubavlju, T.

ig: sljubavlju.t

Title, I want none

Skoro četiri godine.

Toliko je vremena prošlo između moje odluke da ti dopustim da odigraš ulogu u mom životu i tvoje odluke da se ona ostvari.

I jebote, ne želim psovati, jer dame to ne rade. Ali, dođe mi nekad kad sam uzbuđena i kad sam sretna jer se stvari odvijaju onako kako sam željela.

Znaš, mislila sam da će ti uloga u mom filmu biti veća i značajnija, ali nije bila. Barem ne još. Srećom, rasplet ne znamo pa se u mojoj glavi možda poslože još neke kockice i stvari sjednu na svoje mjesto, baš onako kako ja odlučim.

Četiri godine i tone sranja da napokon dođem do ovoga sada, da svaki put kad u mislima stanem u onaj trenutak, na lice nabacim najsladunjaviji kes na svijetu... jer znam da se, na kraju krajeva, stvari događaju upravo onakvima kakvima ih zamislim.

I nikad više neću sumnjati u snagu svojih misli.

Notes

Ne znam da li hoćeš da vidiš ovo ili ne ili da li te uopšte zanima, ali ja moram ovo da kažem, zbog mene lično. Ako nećes, ili ti ništa ne znači, prestani da čitaš, izbrisi poruku i zaboravi sve ovo. Ako nastavljas, onda te molim samo jedno, da za ovo niko ne sazna. Niko. Ni *, ni *, čak ni *. Znam koliko će to da ti bude teško ali kunem te u moj život i u sve kroz šta smo prošle da ne kažeš. Ovo meni previše znači. Ja ne mogu da opišem šta si ti meni , ne bila nego šta si sad. Ti si ono što najviše žalim u životu, ne loše, nego zamisli to kao ono sećanje koje imaš i za koje bi dala sve samo da možeš ponovo da ga prezivis. Ti si deo menee koji nikad n ću moći da zamenim. I veruj mi, prošla sam kroz sranja Na koja ti ne bi mogla ni da pomislis da su moguća, ali si mi ti ostavila najveći ožiljak. Bože, kako serem hahaha Prestale smo da pričamo tako brzo, tako lako kao da ništa nije bilo, kao da ništa ne osećam prema tebi ( ne u romantičnom smislu, bljak). Bukvalno mi je haos u glavi koji moram da sredim i da bih to uradila moram da ti kažem kako je Volim te i mrzim. Zbunjujuće, znam ali slušaj Mrzim te zato što si me ti povredila više nego bilo koja osoba u mom životu. Mrzim te zato što si mi se uvukla pod kožu, a znas koliko je to kod mene teško. Mrzim te zato što si otišla tako lako a nisi se ni okrenula, samo si me zaboravila. Mrzim te zato što te baš briga kako mi je. I volim te Nemoguće je da ti opišem zbog čega te volim, prosto je tako. Mislim daj, prestale smo da pričamo ja i al je svaki dan uzimam telefon u ruke i nagovaram sebe da ti ne pošaljem poruku. Ko to radi. Neko je rekao “Prijatelji mogu da ti slome srce, takodje” jebote, ti si moje smrskala Eto. To je to. Ako te zanima što sam ovo pisala, veruj mi ne znam ni sama Verovatno zato što mi je dosta više. Možda zato što ne mogu da zamislim da odem a da ovo ostane ovako. 4 godine uz kurac da odu Pmi se ovaj kamen sa srca napokon digne ahhahah Ne razmišljaj previše o ovome. Izbriši poruku čim je procitas i zapamti Niko ne sme da zna za ovo Ajde medo, volim te Zbogom

Koliko je bila jebeno naporna. Svaka njezina recenica bi u mene ulijevala ponovni val bijesa i zelje da samo odem od nje. Ustanem i samo jebeno odem. Prvo nisam odlazio, onda jednom kada sam otisao,odlazio sam svaki put, u njezinim smedim ocima nikada nisam vidio ni trunku ljutne zbog mojih odlaska pa sam se valjda naviknuo odlaziti. Bilo mi je lakse, kada joj nisam bio u blizini, osjecao sam neko olaksanje, kao da mi teret naglo pada s leda i konacno mogu udahnuti svijezi zrak. U tim trenucima sam je prestao voljeti, ako sam je uopce ikada i volio. Tako sam barem mislio. Onda si dosla ti. Prekrasna u svakom smislu te rijeci. Bio sam zaluden tvojom smirenoscu, neizmjernom ljubavi i cinjenicom da zaista nikad nisam dobio zelju da odem od tebe. I mislio sam da te volim, u zadnjih par mjeseci sam se cak pokusavao uvjeriti da te nisam prestao voljeti i da i dalje tvoja plava kosa i njezne ruke u meni bude onaj mir. Ali jebote falila mi je, toliko da sam samog sebe mrzio zbog tog osjecaja. Prvo sam pustio nju, sada bi trebao i tebe da bi se ponovno vratio njoj, zapravo pokusao vratiti. Na jedino pitanje na koje imam odgovor a znam da ces se pitati je: ‘Zasto si nakon toliko vremena krenuo za nekim koga nisi vidio ni cuo godinama? Zasto si bacio ovo nase za nekog tko je mozda sada vec potpuno drukcija osoba?’ Istina je da je nisam vidio godinama. Niti cuo. I onda odjednom sam je osjetio. U tvojem novom parfemu koji je u meni uzburkao isti onak nemir i radost i tugu i sve proklete emocije koje mozes osjetiti. Ona je bila jebeni kaos koji ja nisam mogao shvatiti, mladost. Ali sada shvacam i znam da tvoje modre mirne oci nikada necu moci voljeti ko njezine obicne smede. Jer u njezinim sam se gubio,ponekad i na lose nacine, dopustio sam si da potonem i upoznam svu raskos mraka, u tvojima sam ostao plutajuci uzivajuci u miru. Nisi kriva ti, ja sam. Kriva si jedino zato sto nisi ona, al jebemu nikad te zato nebi mogao kriviti. Oprosti mi ako ces ikada moci, vjeruj mi ovo nisam planirao nikada, pa cak ni u posljednjih mjesec dana, ali shvatio sam sad, zaista, ponekad je potrebno ici za ljudima koji ti donose onaj spokoj na nekoj drukcijoj razini, ona meni to nije donjela, ona je zeljela da ja njoj donesem mir, da budem njezina sigurna luka, mislim da sam sada napokon spreman to postati.“ - citao je polagano i nedvojbeno uplaseno, gotovo je drhtao “To sam napisao Anni dok sam krenuo traziti tebe, razumijes li sada da sam svjestan da sam ucinio pogresku?” “Jebi se Johne, nisam zeljela mirnu luku niti bilo kakva sranja na visoj razini, zeljela sam osobu koja ce me voljeti i davati mi ono sto sam ja davala njoj, ti to nisi bio, ni priblizno.” - prosiktala je i zalupila vratima. - Valovi, J.H