#kokuzi | Explore Tumblr Posts and Blogs

ahmedvuk · 3 years

Text

I pjevati

Uvijek sam počinjao žmireći. Trenutak, dva, puštao bih da vrijeme smrvi. Osluškivao gomilu, mirisao zrak, ćutio ima li vjetra. I tako mi Onoga koji je stvorio i mene i moju gitaru, znao sam nakon tih trenutak-dva, kakav me dan čeka. Da li ću iz kofera pokupiti crkavicu i s osmjehom otići kući ili ću sa kesom siće obradovati nekog dućanđiju ili tetu sa trafike, i s osmjehom otići kući. Sarajevo mi je govorilo i ja sam mu vjerovao. I ne znam da li je zaista bilo onako kako mi je ono reklo ili sam loših dana jednostavno od te nečujne zapovjedi lošije svirao, uvjerivši sebe da će biti kako mi je Sarajevo reklo, ili kako sam ja sam sebi rekao, ali trenuci u kojima sam samo osjećao fercerali su bez greške.

Uvijek sam uživao svirajući na proljeće. Tad sam i počeo. Prve akorde sam naučio pred kraj maja, neke godine davno. Ulice su pune ljudi. Pune djevojaka, djece, old-tajmera koji još uvijek pjevuše zajedno sa mnom jer samo još oni i znaju ono što pjevam. A ja uzinad svima, uzinad sebi, plivam uzvodno i pjevam što ne treba. Što ne daje hljeba. Ali u proljeće je i to drugačije. Nekako se u Ferhadiji tih dana zadesi i neke čudne mladeži koja zastane nad zujanjem donjih klizalica, prepozna iz daljine, naćuli uši i kao nezainteresovano priđu i kad nisu htjeli. A onda čuju stihove i vidim ih kako tiho, za se, ponavljaju lirike za mnom. Najčešće su to studenti, od toga većinom studentice. Kokuzi k'o i ja. Od njih se i ne nadam. Dovoljno je kao odgovore osmjehom a ja baš uživam da im se osmjehujem. Radim to kao što sam i oduvijek radio iako se više ne nadam da ću u masi ugledati baš onu koja je čekala na taj osmijeh koliko sam i ja čekao na njezin. I koja će umjesto kovanice u kofer ubaciti ceduljicu sa brojem. Bilo je i toga. Ali ceduljice nisu ubacivale one koje sam namjeravao zvati. Nekoliko sam puta pozvao i izašao jer mi se lice svidjelo. Nikad ništa. Ali to još uvijek radim. Sad više ne sa takvim namjerama. Kad stisnu računi i režije, smijem se jer tad najčešće i udjele koji žeton. Kad mi gazda u kafani nije za vratom, nasmijem se samo zato. I to mi je najdraže. Na ulici je drugačije. Onda se naljutim na sebe što za sitniš prodajem ono što je neprocjenjivo. Draže mi je kad taj osmijeh poklonim.

U proljeće je sve drugačije. I Sarajevo sad tad raspriča. I zamirišu mu ulice na behar i parfeme. I onaj prljavi snijeg se istopi. Još kad pometu ono kamenje iz krajeva svih džada pa ulice nekako zablistaju k'o i ljudi. Ma sve je drugačije. Sve osim jednog. Jedno bude isto svakog proljeća. Uvijek je tu samo ne boli uvijek. Ispune prazninu obaveze, svirke po kafićima, kafanama, klubovima. Zadevera se čovjek životom pa mu nije ni do njega. Nekad predveče se sjeti da jest, da ga ima, da se osjeća nešto u mrtvim ćoškovima stana. Osjeti da fali. Ustvari ima i viška. Tišine, prigušena svjetla stolne lampe i viška sebe. Onda se sam sebi smučiš i takav zaspiš. Srećom, to ne potraje dugo jer nemaš kad razmišljati i ćeprkati u dubine. Umor te savlada. A jutrom opet isto. I tako preživljavaš. Do proljeća.

U proljeće se živi. U proljeće se prisjeća.

Koliko mi je moglo biti? Znam da sam bio glup i naivan i da nisam imao pojma šta ću sa životom. Pubertet, bajagi. Nadam se da jeste. Opravdao bih tako svoju glupost i naivnost i pogrešne životne izbore.

Skoro sa istom rajom sam išao i čitavu srednju a i fakultet. Onih nekoliko godina kojih sam studirao. Bolje reći pokušavao studirati. Stoga i ne znam tačno kad, koje godine smo se upoznali. Nekad pred kraj srednje, toliko znam. Sve se to činilo kao neka produžena srednja škola pa je smješano. Zajebancija se sa Pofalića samo premjestila na Marijin dvor. Iz gimnazije na filozofski. I sve je mutno tih nekoliko godina. I lica, i te zajebancije, i šta smo radili, gdje smo bivali, odakle su nas jurili kad bi se kofol „igrali napolju“. Sve osim te jedne stvari koje se jasno sjećam. Koje se sjetim čim ispod snijega ugledam da su probile visibabe.

Nije išla sa nama na fakultet iako je mogla. Bilo je i djevojaka i mladića iz gimnazije koji su se odlučili pratiti kroz vascijelo školovanje pa zajedno upisati anglistiku. Za neko čudo, većinu su nas primili te godine. Valjda nismo bili toliki propaliteti da se nismo pošteno i bez štela mogli uzverati preko crte. Ona je otišla na arhitekturu ali se nije dugo zadržala ni tamo. Njeni su je, sjećam se, natjerali. Kad su vidjeli da će sve popadat jer je upisala da bi njih zadovoljila, ispisali su je i pustili da upiše šta hoće. I upisala je. Čuo sam. Kao što sam i sve to drugo čuo. Ne znam kad ni od koga.

„Hoćeš da poslušaš?“ – bile su prve riječi s kojima mi se obratila kad me je ugledala na vratima. A upao sam bez pitanja. Bez kucanja. Čak sam je i uplašio. Onda se pribrala, nasmijala i rekla što je rekla.

Sve do tog dana nisam znao ni da postoji. Bila je iz drugog odjeljenja a ni tu nije bila neko ko se isticao. Bila je stidna. Pomalo uplašena. Ali mene se taj dan nije plašila. Pitala je s osmjehom. Klimuo sam glavom i ušao u taj mali, zabačeni sobičak za koji nisam ni znao da je postojao, koliko nisam znao ni za nju, sve dok nisam čuo da ispod vrata bez praga huči nečij tihi glas. Iako je na praznom hodniku niko nije mogao čuti, pjevala je s pola glasa.

Voda iz spužve koju sam otišao isprati, kapala je po nekom starom, prijeratno postavljenom itisonu tog sobička sa tek nekoliko razbacanih klupa i stolica i sa ispucalom tablom na zidu do vrata. Sjedila je ispod prozora i prebirala žice na gitari, prateći vješto svaki zvuk instrumenta stihovima koje nisam znao. Nisam znao ništa osim onoga što se slušalo u raji.

Vidjela je da ne razumijem apsolutno ništa. To joj izmami glasniji osmijeh. „Merlin. Zar nikad nisi čuo ovu? Gdje li si ti živio do sad?“

„Na Grbavici od kako sam se rodio.“ – ponosno ću ja, klošarski. „Zar bih trebao znati? Znam onu Švicarska, znam onu ostalo je još, malo vremena...“

„Kremena.“

„Ha?“

„Kažem, kremena!“

„Kakvog kremena?“

„Ostalo je još... ma ništa. I ova mu je poznata. Hoćeš da čuješ još malo, možda je ipak prepoznaš?“

„Može.“

Slatko se nasmija na to može i odsvira prvi akord pa stade. Pogleda u mene nekim zbunjenim pogledom i sa nekim čudnim strahom. „Zatvori vrata.“

Zaista se plašila da još iko drugi čuje. Ni dan danas mi nije bilo jasno zašto je i mene pustila unutra. Mislim da je osim mene niko, nikad nije čuo kako svira i pjeva. Osim možda onih koji su je podučili.

Zatvorim vrata, sjednem na kraj jedne od klupa, tako da mogu da gledam ravno u nju. Tek tad primijetim da smo otprilike istog uzrasta, primijetim i da je poznajem iz viđenja jer smo ista smjena bili već 3 ili 4 godine. Primijetim i da je ljepuškasta. Imala je baš sitan nos i malčice nesrazmjerno velike usne u odnosu na cijelo lice. Obrazi su joj bili mršavi i ravni a jagodične kosti snažne. Možda malo i previše za tako ravne obraze. Iza tih velikih, skoro bolesno blijedih usnana, cakliše se skladno poredani i biseri. Odatle gdje sam sjedio nisam mogao baš jasno vidjeti koje su joj boje bile oči ali je sunce pomagalo. Veliki prozor na drugom kraju sobe propuštao je svu moguću svjetlost a bila je okrenuta baš prema njemu. Izgledalo je kao da su svjetlo smeđe, skoro žute boje ali možda je to bilo i od sunca. Još jedanput sam od tad pogledao u te oči ali tada su bile tamne i umjest obojene suncem, ukaljane neotplakanim suzama. Duge, debele obrve više bi odgovarale nekom dječaku a trepavica jedva da je i imala. Nije nosila šminku a u završnim razredima srednje, djevojčica, ili da ih se ne uvrijedi deminutivom, djevojke koje ne nose šminku su one u koje se upire prstom, ili se pak u najgorem slučaju, na njih uopšte ne obraća pažnja. Svjetlo smeđu kosu je nosila ošišanu do ramena i ta joj je frizura doista pristajala. Od odjeće je na sebi tada imala neku, za taj period već kasnog proljeća, isuviše toplu, bijelu rolku a ispod pojasa na mjestima izderane farmerice. Jedini djelić pojave koji ju je mogao svrstati u srednjoškolsku populaciju. I ta je rolka bila toliko široka da je još jedna ona mogla statio u nju. Rukavi su joj bili predugi pa ih je zavratila.

Sve u svemu, nije bila neka ljepotica niti zgodnica. Nije bila ni ružna. Daleko od toga. Ali nije bila ni materijal za izlaske, tinejđerske prve ljubavi ili makar šeme. A izgledalo je kao da je to i ne zanima iako kad bi prošla hodnikom u tim farmerkama, imalo se bar za čim okrenuti ako se već u prsima nije imala čime podičiti.

A onda je zapjevala. I postala najljepša u koju sam ikad pogledao. Ovaj put nije štedjela glasa. Ovaj put nije pjevala sebi u njedra, da čuju klupe i stolice i niko iza vrata. Pjevala je. Meni. I nek dunjaluk kaže da nije tako, ja neću povjerovati, pjevala je meni! Kao da me znala. Kao da me čekala. Baš mene. Ne bilo koga ko će tako bahnuti u taj špajz od kabineta i čuti prvi put ono što je do tad čuvala samo za sebe.

Nisam čuo ni riječi koju je otpjevala. Pokušavao sam kasnije proći kroz sve ijedan Merlinov album, svaki singl, svaku pjesmu koju nije ni znao da je otpjevao, nadajući se da ću makar melodiju prepoznati. Nisam. Ali kad se sjećam tog dana, tog kabineta, te pjesme i te djevojke, čujem melodiju, čujem glas, čujem i riječi. Ali ništa ne razumijem. Samo je vidim kako okrenuta suncu, pjeva meni i zatvorenih očiju osjeća svaku riječ.

Kad je završila, nakon onog što se činilo i kao blijesak i kao beskonačnost, mokra spužva koju sam ne obraćajući pažnju ostavi na klupu kraj sebe, ovlažila mi skoro čitavu butinu. Nisam ni osjetio.

Otvorila je oči i kao iznenađena što me opet vidi, kao da sam bio priviđenje koje joj se učinilo i koje neće biti tu kad završi, nasmijala se kao i prvi put.

„I?“ – očekivala je da nešto kažem. I ja sam očekivao. Trebao sam. To je, u mojoj glavi, bio prvi njen nastup. Prvi put da je pjevala i pred kim.

Ali ja nisam znao šta reći. Ako su za ono što sam osjetio ikad postojale prave riječi da se kažu. Šta god rekao bilo bi bljutavo, bilo bi neko dječije divljenje, nešto polovično, krnjavo, lažno.

Gledao sam je uporno u oči koje više nije obasjavalo sunce. Odsjaj gitare igrao se po njenim plećima dok se vrpoljila i još više okretala ka meni, ne skidajući pogleda sa usana. A kad već um nije imao ništa da kaže, tijelo se pobuni, osjetivši kako vlažnost kroz hlače počinje prodirati do kože. Mahinalno se trznem i shvatim. Gdje sam, što radim, da kasnim.

„Ja... moram...“ – ništa više nisam uspio sročiti. Pobjegao sam.

Kad sam stigao na čas niko nije ni primijetio da me nema duže nego obično. Obrisao sam tablu. Niko nije primijetio ni da mi je skoro čitava desna strana hlača mokra. Možda i jeste ali nisu rekli ništa. Sjeo sam u klupu kraj nekog od svojih jarana. Nisam znao ni koji je čas a kamo li što se učilo. Sjećam se da sam nešto slagao da se ne osjećam dobro. Niko nije ni na to obratio previše pažnje. Bližio se kraj školske godine a većina važnih testova je bilo završeno. Ostalo je još samo da se obave posljednja ispitivanja i da se ispratimo na raspust.

Viđao sam je još neko vrijeme u dvorištu, na hodnicima, u Vilsonovom. Ona mene nije. Ne bih rekao da je bila niti ljuta niti razočarana pa nije htjela pogledati u mene. Možda samo iznenađena. A i inače nije bila od onih koji zvjeraju. Najčešće je samo gledala preda se.

Razmišljao sam još tih nekoliko dana, kako da joj priđem, što da kažem, kako da objasnim šta se desilo meni, da pitam šta je bilo njoj, nama. Razmišljao sam predugo. Posljednji dan škole bio je petak. Dobro se sjećam. Tad sam je posljednji put vidio kako sama hoda šetalištem i opet, gleda preda se.

Gitaru su mi kupili sedmicu prije kraja. Čak sam planirao da nekoliko kordova naučim, ili makar da znam kako udarati po žicama u ritmu i uz neke Merlinove stihove, da je pronađem i pokažem joj šta sam naučio za tih nekoliko dana. To mi je i bio izgovor da mi kupe gitaru. To i nešto bolji prosjek nego u prošlom razredu. Nisam uspio naučiti ništa. Nisam htio učitelja već sam. Pronaći lekcije na internetu, zamoliti nekog od jarana ili samo uzeti u ruke i probati. Nije upalilo. Zbog toga sam u konačnici i oklijevao, nadajući se da ću sutradan bolje znati. Sad kad se sjetim, ono što jesam znao pred sami kraj tog maja, možda je čak i bilo dovoljno da se izblamiram, da se nasmije mojoj neukosti a onda da se rukujemo i upoznamo. Ali nisam.

Nije upisala sljedeći razred u našoj gimnaziji. Biće da se sve to desilo pred kraj trećeg. Ima nekog smisla. Ne znam ni gdje se prebacila.

A onda je završila i srednja. Mi maturanti mjesec ranije od ostalih. Malo se plakalo, malo se slavilo, malo se strahovalo za budućnost. Nisam ni stigao sjetiti je se sve dogodine. Tog maja skoro da nisam ni uzimao gitaru u ruke iako sam čitavu prethodnu, nepunu godinu svirao sve više i bolje. Niko od nas iz klapice nije bio aman neki učenik. Odlikaši da, odlični nipošto. Uvukli smo se na budžet nekom ludom srećom.

Prvi je semestar prošao stresno i trajao predugo. Drugi je već bio lakši. Svirao sam povremeno. Da ne zaboravim. A onda sam se poslije završnih ispita od kojih sam pola položio, pola ostavio septembru, vratio svojoj staroj ljubavi i ponovo počeo prebirati žice. Ispostavilo se da ništa nisam zaboravio.

Pola zime i čitavo proljeće proveo sam više svirajući nego učeći. Nije teško pretpostaviti što je uslijedilo. Srećom, pali smo skoro svi. Upisali koliziju i bili sretni sa sobom. A onda pali opet. I izgubili pravo na budžetsko finansiranje.

„Ma jebeš ga, hajmo ba osnovat bend.“ – krenulo je kao zajebancija na jednoj pijanci.

„A ko će ti Boga ti, svirati u tom bendu? Ko će pjevati?“ – neka od djevojaka se pobunila. Azra, mislim. Njoj je fax i išao. Sa zakašnjenjem od jedne godine ipak je uspjela upisati sljedeću. A kad se rješila nas bagre, ostale je dala u roku.

Tu je nastala rasprava koja je uskoro podjelila grupicu na one koji su čak i razmišljali o bendu i one koji nisu htjeli ni raspravljati. Ja sam bio u prvoj. Čak šta više, iako ne najglasniji i najpoborniji, bio sam uzdanica čitave grupe. Jer u međuvremenu, klasičnu sam uspio zamjeniti akustičnom i to malo skupljom. To mi je bio san od kako sam saznao da zvuk na plastičnim i željeznim žicama apsolutno nije isti. Radio sam honorarno po kafićima. Starci nisu ni znali. Mislili su da sam na predavanjima. Staru sam gitaru prodao teška srca i još debelo doplatio. Zamolio sam lika kojem sam je prodao da je sačuva neko vrijeme i da je ne prodaje dalje. Radio je i reastauracije i prodaju. Dao mi je pola godine. Nije se ni njemu žurilo. U međuvremenu se posao povećao. Počeo sam više i zarađivati. Ostavljao sam sa strane ne samo za staru već i za električnu i pojačalo. Za pola dogovorenog roka kupio sam obje. Nije je ni dotakao. Sva oštećenja koja je imala kad sam mu je prodao, imala je i kad se je otkupio.

Ja sam već bio spreman da dam ono što je bilo od mene. Električnu i pola glasa. Nisam pristao da budem pjevač. Naprosto nisam bio dovoljno dobar za oboje. Za to vrijeme ostali su se prihvatili svojih instrumenata. Vedad je pomalo znao na bubnjevima. Do kraja godine je znao popuno. Borisu je stari bio basista u bendu i nekad ga kao malog pokušavao naučiti. Znao je jedva osnove. Do kraja godine je uspio pohvatati dovoljno da bude drugi basista. Prvog smo nafatali sa strane. Neko je znao nekog, ko je znao nekog drugog ko je znao tog Mateja. Bio je teški alkos ali je pod gasom ili bez njega mogao svirati jednom rukom bolje od sviju nas. Ono za što smo vjerovali da će nas prodat i što se na opšte iznenađenje pokazalo tačnim, bio je pjevački, muško-ženski duo. Esma je od osnovne bila glavna po horovima a i u srednjoj nema gdje nije otputovala sa sekcijom. Vanja je bio sirovi, nebrušeni dijamant. I to slučajno otkriven na jednoj od proba kad je pustio glas i natpjevao Esmu koja je od sviju nas imala najviše sluha i koja je rekla da se naježila.

Ja koji sam konobarisao po nekoliko kafića i znao gazde, uspio sam nam srediti prve svirke. Plata je bila piće za dž. Nama koji smo tek postali i to je bilo bauk. Da nam nisu rekli da se to tako radi i da smo budale ako prihvatimo išta manje jer nas onda neće uopšte doživljavati ozbiljno, pristali bi i da mi njima platimo samo da se pročuje za nas. I tako smo ljeto proveli svirajući. I nabijajući na nos svim onim štreberima što nisu vjerovali u nas i našu slavu. Družili smo se mi još uvijek ali sve manje i manje a i kad jesmo, završavalo se svađama, čak i tučama.

A onda se i bend raspao. Vedi se omililo bijelo kako je uspio doći do dovoljno keša da može da priušti kesicu svako malo. Pokušavali smo ga odgovoriti, djelovati na njega. Nije uspjelo. Esma mu je pokušala srediti komunu, stara joj je bila nešto važno tamo. Bilo je kasno.

„Tako je to s bubnjarima...“ – tješili su nas ovi iz drugih bendova s kojima bismo nekad nastupali. Tješili su nas i iz publike koju smo tad već i imali. I njima je bilo žao. Pokušavali su nam naći zamjenu ali nije išlo. Još je bilo friško da se samo tako zamjeni dio koji ne fercera. Nismo mu mogli tek tako okrenuti leđa iako nas je tjerao na to i mrzio sebe što nas iznevjerava.

Na kraju je ipak pristao da ga smjeste. Bio nekoliko mjeseci, navodno se očistio. Izašao napolje i prekosutra dan se predozirao.

Sljedeća 3 mjeseca jedva da smo između se i pričali. Niko nije ni pomišljao na sviranje. Udaljili smo se. Trebali smo početi snimati album. Sve je bilo spremno. Čak smo bili našli i zamjenu. Tad smo mislili privremenu dok se Vedo malo ne adaptira na okolinu da bar mi vježbamo a on čim mogne da nam se priključi. Jedino što je bilo teže nego gledati mu oca kako tiho plače nad mezarom kad su svi ostali otišli bilo je gledati mu majku kad smo zajedno došli na žalost. Nije se moglo razaznati mnogo šta od onoga što je kroz jecaje govorila ali nije bilo lijepo ono što smo čuli. Krivila je nas. Otac ju je pokušavao obuzdati ali je i njega počinjala hvatati potreba da nekoga okrivi. Otišli smo prije nego što se to dogodilo. Nismo se, osim pojedinačno, susreli čitav mjesec. Svi snovi o obnovi benda bili su srušeni.

Tad sam se vratio gitari. Svojoj prvoj. Klizalici. Počeo sam s nekim pjesmama da mu odam počast. Zarekao sam se da ni ja neću uzeti ni dim buksne nikad više. Htio sam se rješiti i cuge i cigara, ne zbog principa već zbog para. Piće sam smanjio. Cigare nisam mogao. Ponovo sam konobario i živio sam sa gitarama. Starci su me molili da pređem kod njih. U kući je sprat bio prazan. Izdavali su ga.

„Bolje tebi da damo, sine nego da plaćaš tamo nekome.“

„Jedino za ne daj Bože, starci. Jedino za ne daj Bože..“

I na tome se završilo. Ne daj Bože, hvala Bogu nije došlo.

Prvo sam se počeo prisjećati Vede. Onda fakluteta i glupih svađa između tabora. Onda i samog početka dok smo još bili grupa. Onda srednje. Onda gitare.

A onda proljeća. I nje.

Svirao sam Merlinove balade. Ubijao sam sebe. Mrcvario se sjećanjima. Kako sam samo mrzio svijet tih nekoliko mjeseci. Pa i godina. Čak i kada se sve sleglo i kad se staro društvo povremeno počelo okupljati. Prvo na datume a onda i onako. Mrzio sam život a nisam znao ni zašto, ni ko mi je šta skrivio, ni da li je iko išta. Valjda sam prvo mrzio sebe jer nisam ni bio ništa pa onda i sve ostalo. Par piva i malo viskija da začini i mogao sam funkcionisati pod osmijehom. Ne bih se ni pijan odao. To sam poštovao kod sebe. Znao sam granicu i nisam je prelazio. Ne toliko zbog sebe koliko zbog njih ostalih. Svi smo bili u pet deka, u istim govnima. Krenem li se jadati i tuliti šta mogu postići osim da i njih podsjetim na njihov jad. Bolje da se smijemo jedni drugima u face i lažemo. Lakše je.

I moglo je tako jedno vrijeme. Dok me obrazi nisu počeli boljeti od lažnog osmijeha. Prestao sam navraćati na pića, na sijela, na svirke. Želio sam nešto više od života. Prešao sam već bio u kasne dvadesete. Prvo se počeo pravdati i prati jer drugačije sebe ne bih mogao učiniti onim koji zaslužuje da se skrasi i kraj nekoga smiri. Djecu nisam mogao ni zamisliti. Plašio sam ih se u najdoslovnijem smislu tih riječi. Ali umjesto da nešto učinim, da zakoračim u susret životu i zagrizem gorčin svojih dotadašnjih grešaka, ja, onako slabašan, kukavičan, zbunjen i sam sebi čudan, isti onaj ja sa mokre klupe u malom kabinetu, ponovo sam pobjegao. Tad je to bila učionica. Sada sam pobjegao žicama.

Potrajalo je dok sam se oslobodio dovoljno da izađem među ljude i počnem prosijačiti. U početku sam to tako nazivao. Onda sam se dogovorio sa sobom da je i to posao kao i svaki drugi. U kafani bi samo ne bi tako direktno udjeljivali.

I svirao sam. Staro, novo, popularno, nepoznato, balade, brze, rock, naš, strani... Ma bio sam ulični đuboks. Nekad i po naruđbi prolaznika koji su mi znali repertoar. Kad bih bio raspoložen. Kad bi došlo proljeće. Svirao sam i po kafanama ali rijetko. Više mi se sviđalo tako. Direktno.

I danas sam zato izašao napolje, direktno da sviram, pjevam, osmjehujem se prolaznicima, prolaznicama pogotovo, da se nadam osmijehu, namigivanju, ceduljici, svemu tome ili pak ničemu. Samo da vidim da me slušaju, i to bi bilo dovoljno. I slušali su. A taj sam dan baš nekako ćutio, mirisao je na Merlina.

Ezan je sa Ferhadije i sa Begove odezanio, zvona su još udarala posljednje odjeke i sa katedrale ispred i sa pravoslavne iza mene, dok sam čekao i odavao počast i jednima i drugima. Kad je i posljednje zvono odzvonilo, riječi su naprosto došle na usne, prsti se zgrčili bez da sam im ja više i naređivao, sami, naučeni na ono što sam najradije i svirao i pjevao.

Ako me ikada sretneš... Nisam je primijetio kad je prilazila iako uvijek pogledima lutam okolo.

U ovom ukletom gradu... Majka sa djecom stajala je u blizini i mališane držala ispred sebe. Slušali su sve troje

... ne stavljaj ruke na lice... Stala je kraj njih. Pridružilo se još nekoliko starih koji su me znali i uvijek iz poštovanja zastajali da me počuju.

... nemaš što od mene kriti... Nosila je crni šešir. Od oboda joj nisam vidio oči.

... glavu gore, nama je ljubav lozinka... Podignula je glavu. Pogledala me. Do tad nisam znao da je to bila ljubav. Tad nisam mogao vjerovati da sam ikad mogao pomišljati da bi moglo biti išta drugo.

... ni to što nismo zajedno, pusti suzu, daj mi znak... Gledao sam u ženu, vidio djevojčicu. U bijeloj bluzi, poderanim hlačama, smeđim očima i kosom do ramena.

Da još nije prestalo... I znao sam riječi.

Da nikad neće prestati... I čuo melodiju.

Mogu proći stoljeća... I gledao kako gleda preda se dok odlazi.

Mogu ti i umrijeti... Sama

A ti me nisi prestala... Pjevala je na sav glas.

I nikad nećeš prestati... I plakala

Ljeta, zime, proljeća... I čekala na odgovor. Sad sam znao riječi.

Za tebe ću živjeti...

I pjevati.

4 notes · View notes

petitcroc · 5 years

Text

@deepfried-shortpeople tagged me! I miss talking about stuff as well; I’m sorry for being such a bad friend.. ;-;

Nickname: Mel, Croc Height: 157cm (me smol) Last Movie I Saw: “Little Shop of Horrors” by Frank Oz (I’m so amazed by the puppetry and animatronics!!)

Fave Artists: -visual artists: H. R. Giger, Moebius, Akira Toriyama, Satoshi Kon, Guillermo Del Toro, Mike Hawthorne, Tsukasa Hojo (on Tumblr:) Pukaon, Crazytom666, kokuzi, jscandyhell, supobi, dz013, itachaaan -musicians: Daft Punk, Susumu Hirasawa, Hyadain, Wintergatan, Siriusmo, Ramin Djawadi

Song Stuck In My Head: “Run“ by Susumu Hirasawa

Other Blogs: A main blog not worth following :p

Asks: I get some quite often

Following: 486

Amount Of Sleep: around 9 hrs

Lucky Number: 5

What I’m Wearing: A dark blue shirt + black slim jeans

Dream Job: Character designer for movies/video games

Favorite Food: Anything pasta, japanese food, leek quiche Dream Trip: Scotland, Iceland, Japan (again)

Play Any Instruments: I play piano sometimes

Languages: French and english

Fave Song: “Dream Sweet in Sea Major” by ミラクルミュージカル

Random Fact: I’m obsessed with conspiracy theories

Describe Yourself As Aesthetic Things: a dark city night with neon lights, a foggy landscape, a sketchbook filled with doodles, a pile of movie dvds resting on a shelf, a window with raindrops falling on it, a cat sleeping on a bed And idk who to tag >.>

#i suck at communication i'm sorry :(#txt #tag meme

11 notes · View notes

urbanidesnicar · 4 years

Text

Bože daj nam zdravlja, jer za pamet je već kasno...

Malo je reči da sam šokiran izbornim rezultatima. Anemični Broz i "vjerodostojni" osvajaju 2/3 glasova!? A neo-fašisti (antife) i orjunaši će imati 10 zastupnika. Taj scenarij ni u snu nisam zamišljao. Spavaš li mirno Kim Jong Un-e?

Koja je ovo država, čiji je ovo narod? Ja sa tim ljudima nemam ništa zajedničko. Zahvaljujući Čovićevoj mafiji, čak ni General Glasnović nije ušao u Sabor. A imao je fantastičnu listu. Umjesto njega je tu debelguza Zdravka Bušić, koja je pljunula na sve ono zašto se njen brat Zvonko cijeli život borio. KA-TA-STRO-FA! "Desna liga" također neće imati svoje zastupnike, unatoč izvrsnoj listi sa puno mladih i perspektivnih ljudi.

Ali zato su dalje prošli podkapacitirani sljedbenici ćopavog bravara. Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Damir Bakić, Vilim Matula, Rada Borić, Katarina Peović , Bojan Glavašević, Marijana Puljak, Dalija Orešković...., samo su neki od mrzitelja Hrvatske, koji će slijedeće 4 godine primati Ustaške kune za rušenje države koja ih plaća. Ovo nema nigdje na svijetu.

Tko prati moje tekstove, zna da sam cijelo vrijeme ponavljao kako Plenki sigurno pobjeđuje. Izbori su samo predstava za narod, jer rezultati su već odavno bili poznati u Briselskim kuloarima. Ne postoji niti jedan razlog da Globalisti mijenjaju anemičnog, kad je sve njihove zapovijedi perfektno odradio. DP je ostvario solidan i očekivan rezultat, ali što će s tih 16 zastupnika? Biti dio Vlade? Nema teorije. Jer tito je sad u izvrsnoj poziciji i može birati s kim će koalirati. A sigurno mu je draži Grmoja od Hasanbegovića. Matematika je vrlo jednostavna. Po drugi put je Ćuprija dovela Plenkija i njegove Jude na vlast, i za to će sigurno biti nagrađeni. Kad tome dodamo 3 sigurna Pupijeva glasa, imamo natpolovičnu većinu. I to je to. Sad smo i službeno potpisali ugovor s vragom i radit ćemo ono što nam se kaže. Bez mogućnosti prigovora. Jer krajnja ljevica je zadovoljna a desnica neutralizirana.

I zato uporno ponavljam. Donald J. Trump je naša JEDINA NADA. Molimo krunicu svaki dan, za njegov drugi mandat. U protivnom, možemo sve polit' lož uljem, zapalit i tražit azil u Mađarskoj ili Poljskoj. Jer ovo je bio definitivni sumrak demokracije, u zemlji koja je nekada bila ponosna. Dragi Bože daj nam zdravlja, jer za pamet je već odavno kasno...

Ovaj sam tekst počeo pisati prije izbora, pa se vratimo par dana unatrag. Možda vas malo oraspoloži, jer sam i ja bio bolje volje. Subota. Cik zore. Probijaju se prve zrake sunca ali tice se žive ne čuju. Biće im je zabranilo cvrkutat' dok traje izborna šutnja? Sjedim, pušim i razmišljam o pingvinima. Kako li oni jadni podnose ovo "globalno zagrijavanje"? Jeli i njima upeko' zvizdan i mažu li se kremom i maslinovim uljem da ne izgore? Imaju li za sladoled? Stotine pitanja a ni jednog odgovora. Tako je i u životu. Non-stop nečemu težiš, tražiš odgovore koji ne postoje, i na kraju preseliš na onaj svijet a da ti k*rca ništa nije jasno. Letimično pregledam domaće portale, i za divno čudo se ne iznerviram. Nema politike, pa je broj laži u drastičnom padu. Ali zato ubiše sa "coronom" i "influencericama". Ovo prvo smo odavno apsolvirali i samo je pitanje do kada ćemo trpiti imbecilne naredbe "stožera? A kad vidim ove "sponzoruše", riga mi se. A ne možeš im nikako pobjeći, jer vrebaju sa svake stranice. Pa je tako vijest dana bila slijedeća: "Muškarci ne prestaju progoniti Danijelu Dvornik"!? Samoubiti se motornom pilom ili izbrojati u sebi do 10? Ipak je razum prevladao... "Pun mi je inbox muških poruka, puna sam samopouzdanja", kaže "fatalna" Danijela. A (dno)vinarka mudro zaključuje: "Iako ima već 53 godine, Danijela Dvornik i dalje je prava zavodnica". Gledam je i u sebi kontam. Istih smo godina, a po izgledu mi može biti majka. Samo je treba ostaviti mjesec dana bez botoksa, pa bi vidili čija mater skuplja plastičnu ambalažu? Taman sam se zabrinuo što nema Elle, kad u nedjelju, cijela stranica o njoj. Tetovirala se kažu, pa nacija mora biti upoznata s tom važnom činjenicom. Imam i ja dvije tetovaže, pa po logici stvari zaslužujem duplericu. Ali sve je ovo mila majka, prema onome što se događa u regiJonu. Pogotovo kod "komšija". Naslovnice pune plastičnih radodajki, koje liče na sve - samo ne na žensko. Odeš na pjacu, kupiš 2 kila sisa i odmah si zvijezda. Takva su vremena došla. A umjetnička imena su im za plakat'. Naletih na jednu što se zove Tijana Ajfon (IPhone). Žalosna joj majka i oba roditelja. Još samo da se pojave Fata Android i Jelisaveta Windows, pa da mogu mirno spavati. Ove lutke na napuhavanje se predstavljaju "starletama", što je samo drugo ime za elitnu prostituciju. I to su uzori današnjoj mladeži? Totalni raspad sustava i svih moralnih vrijednosti. Svašta će na svijet.... Jedno vrijeme sam bio zabrinut za Trumpa, jer mi se učinilo da posustaje u borbi protiv sotonjara. Međutim stvari polako postaju jasnije. Počela su hapšenja antifa i kriminalaca, koji su sudjelovali u neredima i divljanju po Američkim gradovima. Što je Donald uradio? Infiltrirao agente FBI (u civilu) među demonstrante a sve je bilo snimano nadzornim kamerama, tako da kolovođe nije bilo teško identificirati. "Ugroženim" crncima i komunjarama je namjera bila isprovocirati Trumpa, ne bi li poslao vojsku i upotrijebio silu. A onda bi ga lijevi mediji prozvali diktatorom. I time mu znatno smanjili šanse na izborima.

Ali nije ni Donald veslo sisao. Raskošno je proslavio "Dan nezavisnosti", i poručio leftardima da pravi Amerikanci kleče samo pred svemogučim Bogom. Intenzivno nastavlja sa čišćenjem duboke države i nedavno je smijenio nekoliko javnih tužitelja. Čim je to uradio, krenula je velika akcija razbijanja pedofilske mreže. I to ne samo u SAD. Uhićena je do sada najkrupnija riba. Partnerica Jeffrey Epsteina, pedofila koji je je na svome privatnom otoku pravio razvratne zabave za nastrane bogataše. Pošto su nazočna bila mnoga poznata imena, trebalo ga je ušutkati. Par dana nakon hapšenja, počinio je "samoubojstvo" u jednoj od najčuvanijih čelija na svijetu, pored svih kamera i stražara!? Zato se mnogi s pravom pitaju, hoće li uhićena Madam Ghislaine Maxwell uspjeti svjedočiti? Ili će i ona počiniti suicid sa jedno 12 metaka u slijepoočnicu.

Jer ako progovori, bit će tu svašta. Bračni par Clitnton, Princ Andrew, predsjednici država, Holywoodske zvijezde, samo su neki od "klijenata". U isto vrijeme tkz. BLM su i javno priznali ono što smo odavno znali. Da su marksistička organizacija, financirana od strane Soroševog "Otvorenog društva". Ali to nije sve. Procurili su i dokumenti SZO, u kojima se nalaže da se broj oboljelih od corone MNOŽI SA 15. Jer ONI kažu da tako treba. Sve u svrhu širenja panike. Imam osjećaj da će virus misteriozno nestati, čim prođu Američki izbori. Pogotovo ako sotonjare pobijede a iskreno se nadam da neće. Jer rezultat će se i te kako odraziti na našu zemlju. Nikada u povijesti nismo imali više zajedničkih stvari sa SAD, nego danas. Nažalost, negativnih. I njima neprijatelj želi izbrisati povijest a (anti) Fašisti su nam zajednički neprijatelji. Samo što smo mi svoje naslijedili a njihovi su još u povojima. A mozak cijele operacije je KP Kine. Često se spominje brojka od 1% onih koji vladaju svijetom. Netočno. Radi se o samo 13 obitelji, koje posjeduju većinu svjetskog bogatstva. Oni su glava globalističke hobotnice. Tek kad im dodamo političare iliti egzekutore njihovog plana, onda ono 1% ima smisla. Tko su u stvari te SOTONE? 1.Astor 2.Bundy 3.Collins 4.DuPont 5.Freeman 6.Kennedy 7.Li 8.Onassis 9.Rockefeller 10.Russell 11.Van Duyn 12.Merovingian 13.Rothschild Radi se o obiteljskoj lozi i nasljednicima, a ne o nekim novopečenim bilijunašima. A Soroš, Gates, Bezos i ostali što se eksponiraju u javnosti, su u poređenju sa gore navedenima, obični kokuzi i miševi. Komunizam je za njih IDEALNO društvo, jer je kroz povijest dokazano da je daleko najbolji za apsolutnu kontrolu nad ljudima. Na bilo koji način. Jer riječ demokracija u takvom sustavu ne postoji. Sjetimo se samo naše "ljubičice bijele". Točno je 7 godina da smo ušli u EU, a još uvijek nisam vidio taj obećani med i mlijeko? Imam u frižideru litar mlijeka ali med nikako ne mogu naći. Stvarno mi na pamet ne pada, NITI JEDNA pozitivna stvar našeg članstva u ovoj besmislenoj umjetnoj tvorevini? U životu se susrećemo sa puno stvari koje ne možemo promijeniti. Najviše boli nepravda. Živciramo se bez veze, i satima raspravljamo o nećemu, što je van našeg dosega. Po pravilu, bez ikakvog učinka. Uvijek se sjetim jednog pokojnog pitura. Bio je dobar ko' kruh, ali volio je popit. I to za trojicu. Ako ga ponudiš pićem, najebo si. Jednom je počeo pituravati zid u dnevnoj sobi, taman kad je bilo otvaranje ljetne Olimpijade. Nakon što je nanjušio "vatrenu vodu" u plakaru, posao se malo otegao. Pa je uz nadljudske napore svih ukućana, sve bilo gotovo na dan zatvaranja Olimpijade. Ali one zimske..... On je imao jednu izvrsnu izreku, koju je koristio u svakoj prilici. "Ko' mu jebe mater kume". Ili skraćeno KMJMK. Djeluje prosto i jednostavno, ali kad malo bolje razmisliš, shvatiš da ima puno dublje značenje. "Ne vrijedi se živcirati, jer život ide dalje..." rekli bi pametniji i obrazovaniji ljudi. A on je završio samo osnovnu školu. Poanta? Ne treba previše filozofirati, jer nekad je najjednostavnije rješenje ujedno i najbolje. Ovi izbori su bili specifični i zbog nekih novih pravila. Pa su tako Vili i Alemka preporučili glasačima, da na glavu stave vreću od krumpira na kojoj će štipalicom biti zakačena osobna. Za one bez osobne, važile su 2 slike i rodni list. Uglavnom, nema smisla sad kukati, jer je već sve odlučeno. Napretku se možemo nadati, tek kada promijenimo IZBORNI ZAKON. Analize i ostale "zavrzlame" prepuštam samoproglašenim "stručnjacima". Jer s njima će nas sigurno gnjaviti, slijedećih nekoliko tjedana. Meni ne pada na pamet, jer mi vjera ne dozvoljava da sviram k*rcu. A osim toga, trenutno sam na aparatima..... Što reći za kraj? "Ko' mu jebe mater kume, idemo dalje!"

Kao guske u maglu...... "ZA DOMOVINU SPREMNI"

0 notes

yugiohz · 3 years

Text

new kokuzi art dropped

#yugioh #can u pleaseeee post on here as well I hate twitter 😭#but these look so good thought I might share the link #art

4 notes · View notes

urbanidesnicar · 5 years

Text

Pomazi srbina

Milorad. Jako lijepo ime. Mio i radišan. Pogotovo kad je u pitanju “dejstvovanje” protiv Hrvatske. Ali budimo za trenutak iskreni. Što bi mi dali da imamo jednog takvog u srpskoj vladi? Zvali bi ga herojem, kraljem, carem, legendom…. To se normalno nikad neće dogoditi, pošto srbi nisu bili blesavi kao mi dok su pisali izborni zakon.

Pita li se išta tog Milorada? Ne budimo naivni. On samo provodi ono što mu Vučić kaže. A Vučiću šapće netko treći. I tako u nedogled. Centri moći sigurno nisu u “regionu”. A da bi i dalje nesmetano funkcionirali, obavezno izaberu jednu istaknutu figuru koja će amortizirati udarce. Velikosrbi imaju Pupija a globalisti Soroša. Razlog? Evo vam žrtveno janje, napadajte ga ali dalje ne čačkajte.

Sve bi se to još dalo nekako riješiti, da imamo vlast koja je u službi naroda. Nažalost, takvu još od smrti Dr. Tuđmana nisam vidio.Jedino je Karamarko nešto probao ali znamo kako je završilo. Bukvalno je “cela vasiona” bila protiv njega, tako da Tomo jednostavno nije imao nikakve šanse i MORAO je otići. Antihrvatska podanička politika ove Vlade, najbolje pokazuje zašto. Valjda su do sada i zadnji slijepci progledali? Osim članstva HDZ-a….

Nebeski narod ponovo provocira, laže, izaziva, vrijeđa… Ne samo pojedince, nego kompletan Hrvatski narod. Sve miriše na 89′-90′ i poznate Slobine mitinge. 91′ su imali tkz “krajinu” a danas vladaju cijelom Hrvatskom. Tko je tu lud? Kažu da je već na djelu SANU 3, pošto je dvojka već zastarila. Zna li netko koliko ima nastavaka i kad dolazi u lokalne “bioskope”?

A kako naši analni domoljubi na to odgovaraju? “Šutim, dakle postojim” rekao bi veliki lider, poznatiji kao Andrej Plenković. Ipak treba čestitati “desnom krilu” HDZ-a na jasnoj i odlučnoj reakciji u vezi velikosrpskih provokacija. Stier,Brkić,Kovač…., ne zna se tko je bio glasniji. Kakvo im je tek “lijevo krilo”, žalosna im majka ?

Ubuduće. Ako imate u planu nekoga opizdit šakom, prvo mu tražiti 2 slike i rodni list. Ako je u pitanju srbin, treba ga pomaziti, odvesti na piće i ispričati se što još uvijek dišemo. U slučaju da je dotični Hrvat, nastaviti kao što je planirano.

Na “opštu zabezeknutost” Riječkih jugoslavena, upravo je tu održan veličanstveni skup potpore Matku Škalameri. Momak očito nije bio upoznat sa činjenicom da su srbi nježna i osjetljiva bića. I da im je PTSP u genima. Skup je organizirala Armada, što je za svaku pohvalu. Zaključak? “Rijeka nikad neće biti Reka!” Bucmasti kmer Vojko se normalno nije pojavio. Kažu da ima važnijih problema. Kako spasiti bravarov Galeb, pitanje je sad? Predlažem da se u projekt uključi gosp. Kajtazi, koji bi sve riješio dok si rekao Šeks. Znate li vi drugovi pošto je kilo “gvožđa”, rekla bi lepa Burićka? Dobro obaviješteni izvori tvrde da je najperspektivniji među Romima, bacio oko na Pelješki most. Treba budno pratiti razvoj situacije i paziti da nam BiH nosači aviona ne uplove u Neumski zaljev.

U “Hrvatskom tjedniku” je izašao izvrstan tekst gosp. Damira Pešorde. Toplo preporučam da ga se u cijelosti pročita, a u međuvremenu evo jedan kratak citat: “Hrvatski nogomet ostao je kao jedan od posljednjih bastiona otpora nasrtaju jugoslavenštine. Ujedno hrvatski nogomet je i iznimno uspješan, a te se 2 stvari ne opraštaju. Šuška se da bi Šukera trebao zamijeniti stanoviti Marijan Kustić, čovjek izronio iz mraka unutarhadezeovskih kadrovskih križaljki. Ukratko, Kustić nastavlja Jovanovićev posao (tkz.”isušivanje močvare”) i tek onda bi bili po volji Regiona. Uspije li operacija, još jednom će se potvrditi pravilo da HDZ dovršava ono što SDP započne.”

U cijeloj ovoj priči, najmanje je bitan Šuker. Prije njega je istu funkciju obavljao pok. Vlatko Marković i još su ga više mrzili. Da sutra na to mjesto dođu: Srna, Šimunić, Pletikosa, Olić…., isto bi bilo. Jer svi nabrojani su Hrvati i Domoljubi, a upravo je to osnovni problem. Njima treba netko kao drug Jovanović, Arsen zvani Bauk komunizma ili Dino “kuća cveća” Rađa. Zašto? Po tko zna koji put ponavljam:”Ništa ne može ujediniti i podići moral Hrvatima, kao Thompson i SVETA nogometna reprezentacija.” Zato je treba uništiti. Pa da se po uzoru na onu iz bivše juge, svakih 12 godina plasiramo na SP. Crvena majmunčad i dan danas slavi gol Katalinskog protiv Španjolske i plasman na SP. Koji je to “istorijski” uspjeh bio. Kažu da Srboje Klasić upravo piše enciklopediju na tu temu.

Uživam dok gledam kako Trump iz zajebancije sa 2 Twitta ruši svjetske burze. Jest da nemam ni kune, ali zato Sorosh, Rothschild i ostala antifašistička omladina ima. Ili kako kokuzi kažu: “Zajebi pare, čuvaj zdravlje.”

I za kraj još jednom apeliram, ne raspravljate se sa kmerima i četnicima po društvenim mrežama. Debili jednostavno NE ŽELE da im bude jasno. Jer onda bi se srušio čitav njihov znanstveno- fantastični, nakaradni svijet. General Glasnović je to izvrsno objasnio:“Kao i kod pedofila, njihovi su mentalni sklopovi nepopravljivi.”

Zato, učinimo dobro djelo i pustimo ih da žive u neznanju.

Svakako neće dugo…..

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

0 notes