Tumgik
#depresija
nije-mi-nista · 2 years
Text
ponekad kada sam mnogo tužna, ja postanem bezobrazna.
p.s. volela bih da nije tako...
779 notes · View notes
nadianada91 · 1 year
Text
Samo da nas od sutra ništa više ne boli.
I da ne moramo jer to moraš nije život.
172 notes · View notes
lifeinbooks · 1 year
Text
Ja sam najdepresivnija, pozitivna i optimistična osoba koju ja poznajem, isto tako najnesigurnija osoba puna samopouzdanja.
126 notes · View notes
pisac-u-tami · 24 hours
Text
„Uvijek sam se cudio kako je to biti izabran, mene niko nikada nije izabrao. Ja sam uvijek bio mozda, vjerovatno, nekad ili definitivno ali nikada nisam bio onaj.“
Ig: Pisac_u_tami_
9 notes · View notes
magdalenaspoetry · 8 months
Text
I used to be a city of a thousand embers
burning in the darkness
now I’m just a void
waiting to be filled
~ magdalena
42 notes · View notes
renezmej · 4 months
Text
grad bez ljudi, muzika bez glasa,
papir bez riječi , kuća bez namještaja
prava blaga prezentacija mene
ne pijem, ali misli mi nisu trijezne
moje sedmice nemaju dane
kazaljke na mom satu se odavno ne obrću
sreća je kao kada padne mrak, spremam se da utonem u sne
ali prije njih molim se smrću
ugasim svjetlo i legnem
u ništavilo potonem
bijesna ali spokojna
u svoj lični kovčeg padnem
ne vidim ništa
ormari ,police, stolica i knjiga
kistovi na podu i papiri po zidovima
mogu ustati i dodirnuti ih, ali hoću li ih osjećati , kao kada je dan? onu stolicu na kojoj sjedi moj otac,
dok držim kist i šaram po zidu svoj nemogući san
crtam neobjašnjive oblike,
koji imaju samo loše osobine
moje negativne odlike
police ispunjene sa papirima na kojima su riječi
prazne su kao duša
melanholija
je sve što se može doreči
kazaljke sreće su prestale da se obrću,
pao je mrak koji odavno nije vidio sunce
igram igru nemoguću
kao da pokušavam dodirnuti mjesec ili sunce
napravljena sam od istih materija od kojih su i zvijezde
zašto ne letim i sijam kao one?
kao sve ostale ptice i zvijezde?
jesu li zar , za moj let
sve nade potonule?
nisam zvijezda, neću nikada ni biti
ja sam onaj komet
koji će vječno okružen mrakom biti
padam već predugo
svi imate zavezane oči
znat ćete da sam postojala tek kada čujete
o mojoj posljednjoj noći
čut' ćete da sam udarila o zemlju
i potresla zemaljski površinski prah ,
moj finalni dah.
dobrodošli u grad gdje samo sretni spavaju,
želim vam dobrodošlicu
čitate o mom kraju.
5 notes · View notes
syndhrome · 1 year
Text
Tumblr media
2 godine ❤️‍🩹
9 notes · View notes
Text
galvoji, kad tau sezoninė alergija
ignoruoji visus simptomus
pradedi karščiuoti
:))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))
10 notes · View notes
disidentas · 1 year
Text
Mogu konacno da iskazem sebe ponovo, tvoj sjaj, tvoja kosa, tvoj osecaj postojanja ponovo je probudio nesto u meni. Tri godine nisam pisao, mislio sam da ce proci, ali tvoje oci, u toj noci, zaboravile mene nisu. Rekao sam sta imam, sta me boli, ne ocekujem isti odgovor samo da znas da te neko voli. To nemirno more umirila si ti, pozvala si sve talase k sebi, mozda nisam trazio mir, vec tebe, ponovo da vidim.
•mvD
8 notes · View notes
nije-mi-nista · 8 months
Text
Drugi put kada sam bila hospitalizovana, od prvog do poslednjeg dana, družila sam se sa jednom devojkom. Bila je malo starije od mene, ali je brinula o meni kao da mi je majka. Pričala sam i sa ostalima, brinula je i ona o ostalima, ali smo se ipak izdvajale nas dve. Za svo vreme tamo nijednom nije forsirala razgovor i bila u čudu zvanom "kakve ti probleme imaš sa 18, šta je to toliko strašno pa si u ludnici završila?". Ko god bi me to pitao, ona bi počela da vrišti na njega. Ta moja drugarica imala je plave oči, plavlje od bilo kakvog neba. Pušila je nenormalno mnogo, ali čim bi videla nekog drugog da pali, odmah bi sve pobacala kroz prozor. Kada god sam se rastužila pošto sam daleko od kuće ili zbog nečeg drugog, bila je tu sve dok mi ne izmami osmeh i prosto je bilo nemoguće ne na smejati se kada i ona to uradi. Imala je zavijena oba zgloba ruke mada nikada nije pričala zbog čega je to uradila. Trudila se svim srcem da izvuče dobro iz svakoga, ali je to tako teško sada. Nikada nije povisila ton ni na koga. Svaku prepreku je sama prevazilazila. Sklapala je i sklapala sve ostale, dok se ona lomila na hiljadu komadića. Volela je život, ali on nije voleo nju. Rekla bih vam pitajte je, ali nje već odavno nema... stoga meni morate verovati na reč.
66 notes · View notes
svojadusha · 2 years
Text
Znam da netko ovdje piše o životnim prijatnostima.
Ja bi da napišem nešto o životnim neugodnostima.
Znate ono kad je sredina kolovoza i probudiš se u 05:30h a ono vani teška mračina i onaj osjećaj kad skužiš da je je već u 20:00h vani mrak...
E to. Ta depresija. Teška životna neugodnost.
32 notes · View notes
mcityxe · 1 year
Text
DOBRO JUTRO
Jel itko spreman za ovu utakmicu jer ja faking nisam
7 notes · View notes
lale-i-knjige · 2 years
Text
Depresija može biti zlatna prilika koju nam pruža život, da se izravno suočimo sa stvarima koje se tiču naših srca, ali koje, zbog užurbanosti ili neznanja, samo guramo pod tepih.
| Elif Šafak, Crno mlijeko |
20 notes · View notes
Text
Možda je zima.
nije ovo depresija
kažem februarskom vazduhu
i gužvi i gradu
što uvek živi
čak i kad mu stanovnici umiru
nije ovo depresija
februar je i zakačila si pogled
momka na pešačkom prelazu
u tom pogledu rekla si
nešto što nije čuo i što ne čuju
ni kad sede preko puta
daleko si
daleko su
nije ovo depresija
jesi li probala da navodiš
spisak zahvalnosti
ima lepih stvari
brzo će proleće i trešnjice i ne misli na prolaznost
ako je farsa budi deo farse
budi deo maskenbala
imaj najbolji kostim
nek ti se dive jer bolje lažeš od njih
neću!
nije ovo depresija, ovo je beznađe
da razumeš išta
i ti bi bio beznadežan
ovako ništa......
a možda je i depresija.
- Katarina
17 notes · View notes
renezmej · 4 months
Text
svanuti će dan,
kada mjesec izlapi , zaboravim spavati, zvijezde padnu ,
kazaljke se prestanu okretati, oblaci budu na dnu
biti ću spremna reći "ne" kada stavim metak na čelo
obući ću raskošno crveno odijelo
zacijeliti ću svoje tmurno razbijeno krilce
koje su mi dale vile obučene u bijelo
od kada je sve izblijedjelo
svanuti će dan , kada mrak postane svjetlo , crno uzme bijelo , duša postane tijelo
hodati ću gola dok me sunce miluje
neću imati od čega da se krijem
nositi ću naočale
bez kojih vidim samo slike zamučale
da me čuvaju od sjaja sunca i očiju tvojih
od kojih se doživotno opih
možda će svanuti dan, teško je procijeniti
može li iko moje mjesto u paklu zamijeniti?
krvavi potok tuge se izljeva iz mene
kao što Zemlja vodi neprestano ples oko same sebe
imam sistem planeta bola
čiji su razgovori o meni
kao ispijanje otrova
pričaju da su moji snovi prazne vene , misli izvan ovog svijeta , ništarije bezimene
hoće li svanuti dan, kada ću spavati spokojna na tvojim grudima , hodati po prašini mira , uz dozu tvog profinjenog dodira?
imam širom otvorene oči , ali vidim samo mrak, hoće li ikada svanuti dan?
5 notes · View notes
dreamer-but-realist · 2 years
Text
Tumblr media
15 notes · View notes