O njoj koja je dala sve od sebe, i njemu koji to nije znao cijeniti..

Postoje ti ljudi koje Bog blagoslovi i osjete onu pravu ljubav, ljubav koju svi mi zelimo da osjetimo, ali isto tako nerijetko Bog tim ljudima da da najviše pate. Ona je bila jedna od tih, sretna djevojka koja je upoznala pravu ljubav, svaki atom ljubavi. Pronašla je njega, dečka iz provincije, koji joj je pružio tu ljubav, bajka koja se dešava jednoma od milion parova. Oni su svoje živote sveli samo na njih dvoje, svaki vikend kada bi njeni bili van grada, on bi bio kod nje. Dolazio s osmjehom, donoseći pune ruke ljubavi. Sve su radili zajedno, jeli su zajedno, dijelili posljednju kockicu cokolade, prali su zube zajedno, istom cetkicom jer su oni bili jedno, pili su zajedno, zadnji dim cigarete su dijelili, lijegali su zajedno i budili se u zagrljaju, disali su kao jedno, pogledom se sporazumijevali, sve što jedan par može da poželi. Ponekad se zapitam da li to stvarno postoji, jer sada kada ih pogledam, njih dvoje koji kada su u istoj prostoriji ubijaju svaku česticu sreće, i koji se mrze pogledima, ne mogu biti ovo dvoje ljudi koje sam predhodno opisala.

Znate te stvari se stvarno dešavaju, prava ljubav se dešava, ona ga je voljela više od ičega, bili su smiraj jedno drugom. Stalno ponavljam riječ 'bili', da bili, jer sada više nisu, sada su dvoje ljudi koji se preziru pogledima i mrze riječima. Griješili su, oboje, varali, lagali, krali ljubav jedno drugome, često gasili požude s drugima, i to ih je slomilo. Njihove godine koje su proveli zajedno i njihovu mladost je slomilo. Ne možete ni zamisliti kroz kakav su pakao prošli, ona koja se izvana čini kao najjača osoba na svijetu, ona kojoj daju ordenje za hrabrost, jer vjerujte mi na riječ, ima veća m*uda od pola muškaraca, ona se slomila, on ju je slomio. Njegovo nepromišljeno ponošanje, njegove odluke, njegovo laganje dovelo ju je do kraja litice, toliko do kraja da su svi čekali kada će pasti. Ali ona ne bi bila ona da se iz svega ne digne i opet ponosno ne prošeće gradom. A on, on je izgubio nešto najvrijednije u životu, izgubio je ljubav žene koja je bila spremna da izgubi život zbog njega. Izgubio je nju, koja ga dizala sa dna, od prašine u koju bi se pretvorio ona bi pravila zlato, izgubio je svoju prijateljicu, majku, brata, sestru, druga, ženu i ljubavnicu i to sve u jednom danu i sve u istoj osobi. Svaka njegova izgovorena laž koštala ga je njene ljubavi, a nju je koštala njenog ponosa. Dovodio ju je do toga da gazi svoj ponos radi njega, da moli i plače samo da bi on bio dobro, da vara i laže kako bi on bio sretan. On to nije znao cijeniti, nikada, ni tada, ni sada. I poslije toliko boli koju joj je nanio, on to nastavlja raditi, besramno je idalje ponižava i gazi. Ona pokušava da ga preboli, zaboravi i da krene dalje, teško ide, ali pokušava. I nakon tri i pol godine koje su proveli zajedno, nakon sve patnje on ima hrabrosti da igra na kartu njenih emocija i da je pokušava tako vratiti. Ali znate, ona je pametna djevojka, vraški pametna, zna šta je dobro za nju, zna da onaj neko ko je čeka je vrijedan svake njene minute, svakog njenog pogleda, svakog njenog komadića srca i djelića tijela. Zna ona to, samo nije spremna, a kada bude borit će se kao gladijator da to što želi, njega kojeg želi i dobije. („Neki ljudi nisu stvoreni da budu srećni, stvoreni su da im se dive“).

Grade moj

Često sam znala prokljinati grad u kome odrastam, koji mi ništa dobro nije donio. Tako mali grad, pun mržnje, ljubomore i zlobe, pa čovjeku dođe da ode ne osvrčući se. Sve do noćas, ne nisu se ljudi promijenili, niti sam grad promijenila, jednostavno sam počela drugačije da posmatram ovaj maleni gradić.

Kako je kiša saprala ulice, i rastjerala ljude u kuće, a mladiće i djevojke, u kafiće, shvatila sam da svaki grad ima neku priču. Izašla sam iz drugaricinog stana i zaputila se prema svome domu, noć je već odavno prekrila grad, bližio se smiraj svega. Krenula sam nekako s početka grada, jer ona tu živi, ka vrhu, nije to grad koji se sastoji od hiljadu ulica i proteže kilometrima, nego jedan mali gradić, gdje ti je dovoljno deset minuta da se nađeš na vrhu grada. Koračala sam dugim i sporim koracima, tišina se razlijegala na sve strane, razmišljala sam o svakodnevnim stvarima, školi, blizini rođendana i o čemu već ne, kada su tu tišinu prekinula tri ženska glasa. Na suprotnoj strani ulice, poznatijoj kao „sporedna ulica“, iako je bila udaljena svega desetak metara, išle su tri, slobodno mogu reći djevojčice. Mahinalno pogledah na sat, kazaljke su pokazivale 22:00h, zapitah se kako su ih roditelji pustili da same lutaju ulicama ovoga okrutnog grada, poželih da im se obratim i kažem da su odavno trebale da budu u svojim domovima, ali odustah. Ko sam ja da brinem o tim djevojčicama, samo slučajni proloznik koji bi njima izgledao smiješno sa svom tom svojom pričom o ovome gradu. Nastavih dalje, ne obazirući se na njihovu viku i smijeh. Tišina je opet preovladavala gradom, samo po koji prolaznik užurbano bi prošao pored mene, ili pak neko auto u kom mladić vozi djevojku kući, ili neki roditelj žuri svojoj djeci. Prolazim pored raznih butika, jedan mi privuče pažnju, na izlogu obuća raznih „marki“ i modela, zagledah se ne bi li pronašla patike, koje mi je istog tog dana pokazivao jedan momak u kafiću, nisam ih pronašla. Pomalo razočarana, nastavila sam dalje koračati. U daljini se čula neka muzika, i ubrzo sam se približila redu kafića, čiji su ulazi bili sa donje strane, ali se muzika razlijegala na sve strane. U svoj toj mješavini muzike, isticala se jedna pjesma, koja me je natjerala da se stresem kao da mi je hladno. Muški glas je počinjao pjevati dio pjesme „Noćas bićeš srno ranjena, na tu priču tačka stavljena“, suze su se počela nakupljati u krajevima očiju, ali natjerah sebe da ih otjeram, udahnem duboko, i nastavim dalje. Misli se stadoše nizati, a ja onako vješto, kako samo ja umijem, otjerah ih što dalje od sebe. Nastavljam dalje, pogledam oko sebe, i počinjem da upijam brojne zgrade, svaka od njih ima neku svoju priču. U susret mi se približavala grupa mladića i djevojaka, zaneseni svojom pričom prošli su pored mene, kao da me nisu ni vidjeli. Korak mi je sve bio sporiji, težak, vukla sam se ulicom, kao kada čovjek ide u smrt. Polako sam se približavala vrhu grada, neko auto koje je išlo iza mene glasno zatrubi i trže me iz razmišljanja, okrenuh se i ugleda dobro poznato auto i dobro poznato lice, kako se smije i polako prolazi pored mene, najsporije što je bilo moguće. Uzdigoh glavu visoko, i krenu sigurnim korakom, praveči se da ga nisam vidjela, i da me se ne tiče ko je, na te moje pokrete on ubrza, i skrenu ka benziskoj pumpi. Došla sam do kraja, tu se moje razmišljanje o ovome gradu završava. Stojim na raskrsnici, ne obazirući se na poglede ljudi iz auta i onih koji su prolazili pored mene. Zamislila sam se, evo me na raskrnici ulice, ujedno i svoga života, kuda dalje, s kim, kako? , nizala su se pitanja. Iako već promrzla od zime, jedva čekajući da stignem kući, okrenula sam se i još jednom pogledala iza sebe, prema benziskoj pumpi, još je tamo, auto je upaljeno, on nije u autu. Udahnula sam duboko, i sigurnim korakom krenula uz ulicu koja me vodila ka domu, i u tom trenutku shvatih da nije bitno kuda ideš, koji grad, ulicu izabereš, na kojoj raskrsnici skreneš, sve te vodi domu, gdje te dočekuju ljudi koji te neizmjerno i bezuslovno vole. P.S. Snove snovima ostavi, očima veruj sve, ovaj grad će prepoznati, ljubav.

st����

Prošlim i zaboravljenim ljubavima

Nema više budnih noći, poruka u gluho doba, propuštenih poziva, skrivenih pogleda - ničega. Nema te pijanosti koja će me opet ohrabriti da te zovem, nema više te ljubavi koja će me vraćati tebi, nema više tih uspomena koje će me natjerati da te svaki put opet poželim. U posljednjim rečenicama posvećenim tebi, želim ti napisati sve neizrečeno. - Voljela sam te, i onda kad sam se klela da te ne volim. - Svaka tvoja hladna riječ me povrijedila. Pravila sam se hrabra, pa sam se na svaku nasmijala, a istu tu noć bih zaspala u suzama. - Bila sam spremna pojaviti se kad god si me zvao, poslije svih uvreda i ružnih riječi, onda kad bi svi drugi otišli, kad sam jedina bila na tvojoj strani. - Bila sam spremna pobjeći s tobom, bilo kad,bilo gdje, ostaviti sve. - Bio si jedini muškarac koji me mogao imati u svako doba, igrati se sa mnom kao s lutkom, a kad ti dosadim, baciti me kao igračku koja ti više nije zanimljiva. - Zbog tebe sam naučila da mogu dati sve od sebe, a ne dobiti ništa. Mogu dobiti ono što želim, ali ne i ono što trebam. - Bio si poseban, tvrdoglav, bezobrazno ravnodušan. Bio si svakakav, a najdraži. - Bio si. Više nisi.