Janko Ljumović: Homage Zagrebu i sretnim vremenima

Snježana Banović, Kronika sretnih trenutaka – Odlomci iz ludih osamdesetih, Faktura, Zagreb 2023., Geopoetika Beograd 2023. Nakon pročitane knjige Kronika sretnih trenutaka – Odlomci iz ludih osamdesetih Snježane Banović, nije zanemarljivo što autorku poznajem, a to ističem jer je čitanje knjige bilo privilegija da se upoznamo bolje, zapravo da otkrijem sve ono što već znam, a to što znam jeste…

View On WordPress

✨ Knjige pročitane u 2022. godini

My Books Read in 2022 ✨

Vol. 2 📚

Dragi svi, ovo je ostatak knjiga koje sam ove godine pročitala. Nadam se da će vam se svidjeti.

Kakva je bila vaša čitalačka godina? Jeste li zadovoljni svojom godinom u knjigama?

Napišite mi u komentarima.

#bookstagram #bookstagrammer #booksbooksbooks #books_by_lana #myyearinbooks 2022 #readingyear #lovetoreadbooks #readingisfun

Pročitala sam u februaru

Pročitala sam u februaru

Kako ponovo čitam više knjiga/ časopisa mesečno, red je da počnem da ih pobrojavam i ovde, a ne samo na Goodreads profilu. (Ako vas još nisam zaprijateljila tamo, javljajte da ispravimo stvar.)

Tek minulog prekratkog meseca pročitala sam 3 knjige i jedan časopis (ali dvaput, jer tol’ko je dobar, a malo sam i prizivala naredni broj). Nekako se poklopilo da sam o dvema knjigama pisala i duže…

View On WordPress

nisam prolazna.

živim i živjet ću,

neću dozvoliti da moje borbe ostanu nezapamćene.

neću dopustiti da me ponor zvan smrt odvede u zaborav,

ostavit ću trag u svakoj korici pročitane knjige.

padala sam na pod i budila se u osvjetljenoj bolničkoj sobi,

ustajala sam na svoje noge i onda kada od bolova nisam mogla stojati na njima

jutra sam dočekivala umorna, u svoja četiri zida

istravljena i uplakana proklinjala samu sebe,

zatim sam nasmijana odlazila na doručak.

moje borbe nisu vođene oružjem

one su konfuzne, strašne

i duboke

tihe borbe sa samim sobom.

u ime svih borbi neću dozvoliti da mi neko kaže da nešto ne mogu.

izašla sam kao pobjednik prve životne runde i to onda kada sam bila na granici poraza

šta to tačno JA ne mogu?

3 ili 123

Nedeljom imam

Previše vremena.

Da razmišljam.

Pa volim da pobegnem

I družim se sa cvećem

Popričam

Sa kakvim komšijskim psom.

Nedelja miriše na kafu

I komšiluk,

Al eto danas miriše

Kiša.

Pa piljim u zidove

Prevrćem knjige

Sto puta pročitane...

Pada, a ja

tvrdim

da je ne volim,

Mada nekad

volim da je slušam,

Kako tupka po prozoru

I fasadnoj peći.

I razmišljam...

Da ne znam u koji ćošak

Da te smestim...

I razmišljam

Na kojoj strani jastuka

Spavaš

I kako dišeš

I da li ti je tesna soba

Kao moja..

I pitam se

Koliko žena je prošlo

Tuda

Kroz taj krevet

Koji zamišljam

Da je velik,

Da u njega stane

Čitav svet...

I pitam dal'

3 ili 123

I koji sam ja broj

Na listi čekanja...

A kiša ne misli da stane...

Bar ne noćas.

L.N.

3. april 2020. U jednom trenutku sam pomislila: "ona će sve ovo zaboraviti", a onda sam shvatila - i ja ću - i to je zabolelo više od prethodnog. Kako smem da zaboravim te oči? I kako se šire kada se začudi, kako smem da pustim tu ruku kojom me držala dok nije prohodala? Zašto pamtim sve prošle sitnice? Pepeo i prah starih veza koji me uprlja, a vatru više ne čuva, ugasli požari u opustošenim šumama. Juče smo sedele na terasi. To je bilo vreme za mene. Iako smo bile zajedno, svaka sa svojim mislima. Gledala sam u telefon. Tuđe reči i slike kao na pokretnoj traci, a ja kao radnik koji mrzi monotoniju, ali mora svoju normu svakog dana da ispuni. Negde se izdvojila reč PRISUTNOST! "Gledajte dete u oči barem deset sekundi" I ja sam te gledala, sama se ne bih setila, deset sekundi je večnost, uostalom. Onda sam shvatila "glupo je brojati", jer sve sam do sada u životu brojala: pročitane knjige, bodove na testovima, momke i sate u kojima nisam postojala. A nisam postojala zato što sam brojala. Dužinu našeg pogleda neću da merim, prihvatam samo meru tvoga osmeha, "gledaj me koliko želiš", mislila sam, "nikada prva pogled neću skrenuti". Kad odrasteš shvatiš da pogled nikad ne traje, ni deset sekundi, ni duže od osmeha. Onaj ko prvi skrene pogled, beži sa dušom drhtavom poput zečeva. Ne smem da budem ni lovac ni zec u našoj razmeni duša, to sam barem shvatila. Ja moram biti ona koja posmatra i svojim zenicama celo polje obuhvata. Ti si me gledala kao da je nežnost jedino što živi ispod tvojih kapaka. Pa ti se prispavalo, lagano i perjano, jer budnost nije potrebna kad neko bdi i posmatra. Nikada prva neću skrenuti pogled. #pesma #roditeljstvo #majcinstvo #mamaidete #poezija #majčinstvo (at Novi Sad, Serbia) https://www.instagram.com/p/COSN9P8p1IJ/?igshid=11koypfs4ebkw

U SOBI

Ima jedna soba sa puno knjiga

Sve su razbacane, do pola pročitane

Hrpe papira i razbacanih olovaka

Neko je nekad započeo tu pisati poeziju.

Unutra vlada mrak, svjetlo ne dopire

Nema ni zvukova, tišina sve satire.

Ali, onda se pojaviš ti i kažeš da ćeš

Mi pomoći da sve pospremim

Da ćeš sa mnom pročitati knjige do kraja

Dovršit ćemo poeziju, razmaknuti zavjese

O zvijezdama ćemo voditi raspravu

I samo ispijati noć kao da nikad nema kraja.

Tako je meni u glavi.

Tako je meni s tobom.

Još jedan proljetni dan sam odlučila provesti kod svoje tetke na Grbavici. Bilo mi je zadovoljstvo provesti praznike u njenom okruženju. Tetka Alma je imala četrdesetak godina. Život je međutim nije mazio i bila je poput neke nikada do kraja pročitane knjige. Svakog puta me izenađivala svojim životnim pričama. Tog veselog proljetnog jutra, sjednemo tetka i ja na njen balkon, odmah tu u visini probeharale trešnje čiji zanosni miris je nadjačao i miris tek skuhane kahve. Spušta tetka Alma tacnu na drveni stolić. Nekoliko trenutaka smo šutile i uživale u ljepoti koja nas okružuje. Slušale smo pjesmu ptičica sa trešnje, zujanje pčelica i smijeh djece iz obližnjeg vrtića. Primijetim da tetka gleda u mene. Smaknem pogled sa behara i vidim kako brzo rukom sklanja suze sa očiju. Odlučim da je ne ispitujem šta je, jer znam da će tetka i sama reći ako je vrijedno znanja. Potom se naslanja na stolicu i izbaci zrak iz pluća kao da se želi riješiti nečega što je već dugo u njoj. Podsjećaš me na mene, kada sam bila u tvojim godinama, izusti Alma. Išla sam u Treću gimnaziju. Bila sam mlada, lijepa poput slike, bila sam sretna. Znala me škola pritisnuti, ali znaš to je nešto što uopće ni ne pamtiš. Nećeš nikada se sjećati praskozorja koje si dočekala uz knjigu, niti neke glupave lekcije iz Hemije, niti ćeš zaplakati zbog neke slabe ocjene u dnevniku, ali ćeš se uvijek sjećati onog praskozorja koje ćeš dočekati sa rajom uz alkohol i cigarete, i onog belaja kojeg ćeš napraviti sa društvom da ne odgovarate i ne radite kontrolni, sjećat ćeš se prvog prijateljstva, a zaplakat ćeš na pravu ljubav. Tetka Alma, duboko udahnu kao da skuplja snage za ono što slijedi. Nijemo sam gledala u pticu što je cvrkutala na grani, pticu nisam ni vidjela zapravo, već sam zamišljala slike svoje tetke iz srednjoškolskih dana, nju još ljepšu nego sad i bez sitnih bora pokraj modrih očiju. Prokleta nek je gimnazija i dan kad sam je upisala, proklinjala je tetka Alma, i onaj dan kad sam ga vidjela na klupi pokraj Miljacke. Zvao se Mirza, šta sam tada imala, možda šesnaest godina i jedva da sam znala šta mi se desilo kad sam ga ugledala na klupi sa rajom. Pušio je cigaru na klupi ispod drveta odmah preko puta Treće, imao je kosu crnu poput uglja, a furao je neki stil opasnog momka. Znaš kakve su djevojke, uvijek traže nekog kretena, da izgleda opasno i da ti niko ne prilazi jer si ti djevojka onog opasnog momka. Prolazim ja sa Selmom i Lejlom, one se fol slatko smijulje i gledaju ga, a ja se pravim luda kao da ga ne primijetim, gledam negdje gore u nebesa ili u pod. U meni sve kuha, ma kakvi leptirići draga moja, to je meni u stomaku čitava mašinerija proradila. Kaže Selma Lejli da nas gledaju i proizvode neke visokofrekventne zvukove, a ja nijemo hodam pokraj njih i kudim ih što su tako glupe i lahke djevojke. Sljedećeg dana na velikom odmoru sam se odvojila od njih dvije i sjela na klupu u dvorištu škole. Namjestila se taman onako da kad gledam malo iznad knjige mogu vidjeti njega na klupi kod Miljacke. I tih nekih petnaestak minuta velikog odmora ja sjedim kao kakva budala, sama i pravim se da čitam neku ludu knjigu za lektiru, a nisam ni slova pogledala. Gledam u Mirzu i čim on pogleda u mene brže-bolje spustim pogled na lektiru, pa uzmem olovku kao ja podvlačim nešto. Pred samo zvono za kraj odmora uhvati meni Mirza pogled, u meni prokuha sve i porumenim sva, brzo pokupim stvari i uletim u školu brzo poput vjetra. I tako prolazili su dani, ponekad bih nijemo prolazila pokraj njega poput kakve mumije zajedno sa drugaricama, a nekad bih mu u hodniku između dva časa i pogled uhvatila. U međuvremenu sam dobila neku bolešćinu i završila na Koševu. Svako nekoliko dana bi neka drugarica došla u posjetu da mi donese ono što su radili u školi. Dugo sam ostala u bolnici i nakon skoro pola mjeseca, dobro se sjećam, kao da je jučer bilo, dvadesetog u maju u gluho doba noći probudi me neko iz sna. Trznem se naravno ne znajući šta je, otvorim oči i ni pet ni šest nego Mirza. Stavio prst na usta i govori mi da budem tiha. Naravno da se prepadnem, šta budala radi u noći u bolnici i kako je uspio doći, ali nisam bila luda da ostanem tu ležati i praviti se bolesna kad mi momak kojeg sanjam došao tu. Izvuče on mene iz bolnice i bez riječi, ja još u nekim krpicama, pobjegnemo do prodavnice. Kupi on tu Drinu i sok od jabuke. Meni da sok i zapali cigaretu, ja se zahvalim. Tu se i upoznamo. Pitam ga otkud on tu, a on mi kaže kako je shvatio da mu je nešto u školi nedostajalo. A ja, pravim se luda, a kažem ti meni fabrika čitava u stomaku, kažem mu da je lud što je dolazio u ova doba. Napravim se važna, kao da sam kakav rauber i zatražim mu dim cigarete. Nikada prije nisam dimu ni prišla, a i sama znaš da bi me tvoj dedo izbacio iz kuće kad bi saznao. Da on meni cigaretu i gleda me dok vučem svoj prvi dim, nagutam se onog duhanskog dima i počnem kašljati, a on mi se nasmije i pita me što sam luda da povlačim tako jako. Nije mi rekao da zna da mi je prvi put da baratam sa duhanom, a znala sam da zna, tješila sam se da nije shvatio. Stajali smo tako na Koševskom brdu dobrih sat vremena, a ja glupa stala mu pokazivati sazviježđa jer nisam znala šta da mu pričam. Gledao je nijemo u mene dok sam mu rukom pokazivala Malog medvjeda i objašnjavajući mu kako da nađe Sjevernjaču, eto kao da će se on izgubiti u sred noći pa da se može snaći. Kasnije smo se smijali, i on je davao imena zvijezdama na nebu. Vidio je najveću tada i rekao je da se zove Alma, a ja opet kao da njega eto zanima to što Alma nije zvijezda nego planeta i to Jupiter, a on mi kaže da mu je ljepše to da se zove Alma. Ispratio me do bolnice, i negdje oko tri sam ležala u bolničkom krevetu i gledala u Jupiter osmjehujući se i ponavljajući ime Mirza. Svaku noć nakon toga bi dolazio po mene u bolnicu oko jedan sat poslije ponoći, otišli bismo u tu obližnju prodavnicu koja je radila 0-24. Tu bi kupio meni sok od jabuke, a sebi cigarete. Kasnije sam mu tražila cigarete, a on mi je govorio da ne želi da se trujem. Svaku večer bismo tražili zvijezde, a ako mi se posreći da puše vjetrić dao bi mi i svoju jaknu. Jedno večer me poljubio, nije znao da mi je prvi poljubac, kasnije sam mu priznala, drhtala sam nakon toga sat vremena i još nisam mogla zaspati do same zore. Nekada na raspustu sam izašla iz bolnice i nismo se toliko čuli, sjećam se da mi je poslao pismo sa mora. Napisao je da svako večer traži Sjevernjaču i Almu i da ih posmatra. U septembru smo se vidjeli u školi, veliki odmor smo proveli sa druge strane Miljacke i tad mi je poklonio knjigu o planetama u kojoj je Jupiter bio prekrižen, a iznad njega dodano Alma. Zaokružio mi je dio o Jupiteru gdje je pisalo da nas štiti jer sebi privlači velike meteore koji bi mogli razoriti Zemlju. Kasnije sam saznala da mu je mama radila u bolnici i da je svaku večer njoj u noćnoj smjeni donosio hranu, a usput dolazio meni. Tople noći smo provodili vani posmatrajući noćno nebo. Nekad bih ga uhvatila da zuri u mene dok mu pokušavam objasniti zašto se Venera čini toliko velikom. Govorio mi je da sam ljepša od noćnog neba. Jedne noći pod zvijezdama smo i krenuli dublje u vezu, sjećam se mlakog vjetra što nam je mazio golu kožu. Dugo smo bili zajedno, čak je on i na fakultet krenuo dok sam ja završavala posljednje godine srednje. Bio je dogovor da vjenčamo kada završi on fakultet. I tvoj dedo je saznao za Mirzu, na samom početku mu nije bilo drago ali kasnije se navikao i draže mu bilo kada sam vrijeme provodila s njim nego sa drugaricama. Govorio je kako Mirzi vjeruje da će me štiti. Tetka ispruži drhtave ruke i pogleda u njih, a onda udahnu duboko. Počeo je rat. Ja sam sa svojima pobjegla u Austriju, a Mirza mi je rekao slati pisma svaki mjesec. Svakog petnaestog u mjesecu, na vrata bi pokucao poštar i donio pisma. U jednom mi je poslao stranicu one knjige i dopisao kako sam njegov Jupiter koji kao da ga štiti od metaka koji svakodnevno prolijeću oko njega. A onda sljedećeg mjeseca pismo nije došlo. Mislila sam da nije stigao poslati, ali ni sljedećeg mjeseca pisma nije bilo, a onda tri mjeseca nakon mi je stiglo pismo njegovih roditelja. Almi se sporo spusti suza niz obraz, a zatim još jedna i još jedna, nije se trudila obrisati ih, znala je da neće uspjeti. Skupi snage i reče mi, ubili su ga na liniji i poslali su mi fotografiju iz novčanika, bila je to iskružena fotografija Jupitera. Tetka Alma zanijemi, uze maramicu i obrisa suze sa lica. Šmrcnu još koji put, okrenu mi se i nasu nam kahvu koja se ohladila. Bez izgovorene riječi sam primijetila da više ptičice na stablu nema, a onda uzela gutljaj gorke kahve.

Volim knjige sa srećnim krajem. Neka su bar pročitane takve, kad već proživljene nisu.

Kosovski premijer Aljbin Kurti ponovo je predložio da Kosovo i Srbije potpišu Deklaraciju o miru, ali je to predsednik Srbije Aleksandar Vučić odbio, iako je nije pročitao, piše TV Kljan Kosova.„Na početku smo predložili pisani sporazum sa šest tačaka, Deklaraciju o miru između Kosova i Srbije, koja je odbijena. Ono što sam poslednji put tražio, pripremio sam uravnoteženo sa tekstom od šest tačaka, ali je ipak odbijena bez čitanja. To pokazuje nespremnost za postizanje sporazuma, predlog je odbijen, a da uopšte nije pročitan“, rekao je Kurti.Dodao je da je potpredsednik vlade Besnik Bisljimi pročitao 11 tačaka koje predstavljaju 11 barijera, koje Srbija nameće Kosovu u trgovini, ali da je Vučić i to odbio.„Tražili smo da se one eliminišu, ali ni za ovo nije želeo da čuje“, rekao je Kurti.Istakao je da nije bilo dogovora o zajedničkoj izjavi, jer se srpska strana oštro protivila, prenosi TV Kljan Kosova.„Kada smo se dogovorili o zajedničkoj izjavi, složili smo se oko tačke da će se lideri delegacija sastati krajem avgusta i da će u septembru biti još jedan sastanak lidera dve zemlje i insistirali smo da se za nestale uvede fraza ‘suočavanje sa prošlošću’, a to je na ublaženi način prihvatio posrednik Žozep Borelj, ali predsednik Srbije nije prihvatio uvođenje te fraze. Ne razumem zašto bismo se toliko plašili suočavanja sa prošlošću kad znamo da imamo problema iz prošlosti, sama činjenica da se bavimo pitanjem nasilno nestalih znači da se bavimo prošlošću“, rekao je Kurti.Izrazio je žaljenje što nije postignut dogovor o zajedničkoj izjavi.„Žalosno je što se danas nismo dogovorili o zajedničkoj izjavi zbog fraze ‘suočavanje s prošlošću’, koju je prihvatio posrednik Borelj, ali nije prihvatila srpska strana koja se oštro usprotivila“, rekao je Kurti.Kurti: Šteta je što se Vučić ne ograđuje od Vulinovih izjavaPremijer Kosova Aljbin Kurti izjavio je danas u Briselu da je šteta što se predsednik Srbije Aleksandar Vučić ne distancira od izjava ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina o srpskom svetu, što je u regionu ocenjeno kao eufemizam za „Veliku Srbiju“.Posle susreta sa predsednikom Srbije, Kurti je naveo da je dotaknuto i pitanje izjave ministra Vulina o „srpskom svetu“.„Nažalost, predsednik Srbije se ne ograđuje od Vulina, (Ivice) Dačića, (Slobodana) Miloševića i bilo koga ko je bio na vlasti tokom 90-ih. Ovo je zaista žalosno. Činjenica je da imamo deset godina dijaloga u Briselu, bez konačnog sporazuma zato što postoji taj problematični otpor suočavanju s prošlošću“, rekao je Kurti.Kurti: Nikada nisam rekao da su Srbi genocidan narodPremijer Kosova Aljbin Kurti izjavio je danas u Briselu da nikada nije rekao da su Srbi genocidni narod, već da su takvi bili režimi u Srbiji.„Ovo nije prvi zločin i prvi genocid. Imamo dugu istoriju gde je Srbija kao država, ne Srbi, ja nikada ne kažem da su Srbi genocidan narod. Ja kažem da je Srbija kao država izvršila genocid, institucionalno vođstvo države Srbije jeste odgovorno za genocid“, kazao je Kurti obraćajući se novinarima iz Srbije, posla sastanka sa predsednikom Aleksandrom Vučićem.Kazao je da je predsedniku Srbije poklonio tri knjige o zločinima Srbije prema Albancima, ali da je od njega na poklon dobio samo uvrede.„Mi ćemo se pobrinuti da svi ostvaruju svoja prava. Kosovo je bilo pod međunarodnim protektoratom, pod UNMIK-om, Euleksom, sada pod Specijalnim sudom, i mi smo uvek bili pod nadzorom međunarodne pravde, što nije bio slučaj sa Srbijom“, kazao je on.Kazao je da je protiv bilo kakvog nasilja na Kosovu, pogotovo prema manjinama.„Oni koji žele podelu, njima odgovaraju takvi akti“, kazao je Kurti.(Beta, Kosovo-online.com, foto: Beta)

✨ Knjige pročitane u 2022. godini

My Books Read in 2022

(vol 1.) ✨

Što ste vi čitali ove godine? Sviđa li vam se moj odabir knjiga za čitanje? 💜

Napišite mi u komentarima. 💬

#bookstagram #bookstagrammer #booksbooksbooks #books_by_lana #booksof2022 #booksreadin2022 #mybooksof2022

Pročitala sam u maju

Pročitala sam u maju

O, kakav je to mesec bio!

Mesec Novosadske razmene knjiga, mesec Molijera, mesec Dana fantazije, humanitarne akcije Knjiga za ozdravljenje… Mesec zaključivanja starog i započinjanja novog… i mesec džinjaka, ali ovo nije ni vreme a ni mesto za tu priču.*

Pročitala sam 7 i po knjiga, mesečni rekord za ovu godinu, ako se ne varam. (Baš sporo ide kad mora i da se razmišlja o pročitanom.) Od sedam,…

View On WordPress

📚Književnost kao umjetnost možemo povezati sa mnogim umjetnostima koje postoje, ali da li ste ikada razmišljali o odnosu književnosti i muzike? Da li ih je moguće spajati i ako jeste na koji način? E tome ću pisati u ovom tekstu. 🎼Na samom početku bih istakla da je veliki broj muzičara kao svoju inspiraciju koristilo upravo neko književno djelo. Led Cepelin, Erik Klepton i mnogi drugi muzičari poznati su po tome da su neki od njihovih muzičkih hitova upravo nastali pod uticajem neke pročitane knjige. Muzičari često bježe od realnosti, stvarajući kroz svoju melodiju neki novi svijet, sopstveni svijet koji je stvoren po njihovim pravilima, pa nam upravo to daje objašnjenje zašto je njima književnost poslužila kao inspiracija. Da li znate ko je bio Edgar Alan Po i zašto je on bitan kada govorimo o ovoj temi?🤔 👉Opširnije na portalu Pozornica.me 🖋️ @gavricceva 🔗 Link u bio #muzickiapril #muzika #edgarallanpoe #pozornicame #april2021 #svjetskidanknjige #knjizevnost (na lokaciji Pozornica.me) https://www.instagram.com/p/COA316qrPob/?igshid=1qbq9bb58xyxq

Sve te pročitane knjige. Da, mislim na ljude.

Foto: Saša Šimpraga, 2017.

Od suprotstavljanja starog s modernim do konzerviranja umjetničkih tvorevina modernizma

(Tekst pročitan na tribini “Kako štitimo arhitekturu modernizma?”, u organizaciji projekta MOTEL TROGIR i DPUH-a, 15. veljače 2017.)

Marko Špikić

Škotski povjesničar arhitekture i konzerviranja Miles Glendinning je 2013. koristio riječ pokret za konzervatorsko djelovanje, implicitno ga suprotstavljajući drugom pokretu, modernističkom, s kojim je konzervatorski imao buran suživot, ulazeći s njim u sukobe ili saveze.

Ideja moderniteta nije strana konzervatorskom pokretu i ta se premisa ne treba držati važećom tek odnedavno: od naizgled najkonzervativnijih arhitekata (-restauratora) iz naraštaja Viollet-le-Duca u programskim se tekstovima stalno pokušava stvoriti mit o inovacijskoj iznimnosti (samo naš naraštaj, tek u naše doba…).

No, kako nam pokazuje razvitak događaja u konzervatorskom pokretu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, postojao je čitav proces koji je vodio od modernističkog odricanja od anakronih arhitekata-restauratora (historicista – od Paula Tornowa do Hermanna Bolléa), odnosno do pokušaja spoja konzerviranja i kreiranja.

Austrijski povjesničar umjetnosti Alois Riegl 1903. koristio je pridjev der moderne tumačeći tadašnji najnoviji odnos prema spomenicima (ili tadašnje stanje tzv. kulta spomenika). No umjesto da se modernitet (prateći recepturu mlade avangarde) shvati kao osporavanje, odbacivanje, distanciranje, supstituciju ili prevrat – tada je modernitet shvaćanja prošlosti zamišljen kao promicanje altruizma i tolerancije u poimanju heterogenosti starog i modernog spomeničkog ambijenta, od najmanjih pojedinosti do slika gradova (ali uvijek u njihovoj dinamičnoj međuovisnosti) te od promicanja estetskih vrijednosti do pobijanja nacionalističkog principa.

U srednjoj je Europi istodobno stvoren iznimno važan i istodobno previđen (pa i odbačen, zapostavljen) program prema kojem je autentičnost naslijeđenih spomenika (kao ulomaka) trebalo spojiti s autentičnom, odnosno iskrenom ili istinitom aktualnom umjetničkom tvorevinom (u duhu krilatice sa zgrade bečke Secesije). Poimanje prošlosti i predviđanje budućnosti tako su se, uz pomoć pojmova novog stvaralaštva (Neuschöpfung), trebali stopiti u jedinstvenoj tvorevini, lišenoj historicističkog uživljavanja i arbitrarne hipoteze. Pisci poput Corneliusa Gurlitta, Georga Dehia, Otta Wagnera, Georga Hagera i Konrada Langea zalagali su se za iskrenu, inovativnu i vidljivu simbiozu koja je stapala očuvanje i tvorbu.

Takav suživot nije bio svima prihvatljiv. Nemali broj prvaka europskoga konzervatorskoga ali niti modernističkoga pokreta nije mogao prihvatiti tu simbiozu. Kada je modernistički pokret Le Corbusierovim urbanističkim planovima 1920-ih (Plan Voisin za Pariz) nastupio kao vrsta prevratne (pa i destruktivne) objave, optimistična zamisao njemačkih konzervatora i arhitekata s početka stoljeća o stvaranju savezništva starog i novog u urbanom slijedu postala je neaktualna i politički neiskoristiva. Talijanski teoretičar restauriranja Gustavo Giovannoni modernistički je izraz zato vidio izvan posvećenog povijesnog grada, govoreći o prostoru poštovanja novoga u odnosu na baštinjeno.

Nakon golemih razaranja povijesnih gradova u Drugom svjetskom ratu, međutim, taj koncept postao je za mnoge sredine neodrživ i besmislen (jer je život morao nastaviti tamo gdje je stalo – ili nestalo –pamćenje), a staro i modernističko je, prema odlukama vlasti ili zbog pritiska nostalgična ili reformski orijentirana mnoštva, bilo ili prihvaćeno kao egzistencijalno bitno (odnosno oživljavajuće) ili odbacivano kao strano i nespecifično. Tu bih podsjetio na stupnjeve tretiranja razorenih europskih gradova, koji se mogu sažeti kategorijama progresivne obnove i regresivne rekonstrukcije – ti stupnjevi podjednako govore o poimanju važnosti i funkcije konzervatorskog i/ili modernističkog pokreta.

Tako dok je središte Gdańska, Wrocława, Saint-Maloa i Varšave bilo rekonstruirano prema konceptu „gdje je bio i kakav je bio“ (com’era e dov’era), središta Rotterdama, Londona, Coventryja, Le Havrea, Frankfurta i Zadra pokazuju različiti pristup, koji tek nalikuje integriranju (ili „plombiranju“) pronađenih ulomaka, predložen početkom 20. stoljeća.

Zalazom modernizma kao međunarodnog pokreta i proglašenjem niza post-pokreta od 1960ih i 1970ih godina, zamišljanje moderniteta kao aktualne sile koja ne spaja prošlo i današnje nego današnje i buduće, i samo je postalo historijskom činjenicom.

Dok je modernistički izraz u eri svoje poratne dominacije zbog estetskih ili čisto političkih razloga u starim gradovima promicao postupke distanciranja i diferenciranja (prema riječima Thomasa Willa), stvarajući u teatru pamćenja gradova nešto usporedivo s Brechtovim očuđenjem (Verfremdungseffekt), on se tada uglavnom suprotstavljao ideji spomenika, govoreći: tu sam, trebam služiti reformiranom životu novoga društva preživjelih kao iskreni izraz svojega doba, pa i kao instrument katarze.

Nastupanjem krize modernističkoga pokreta, njezin izravan neprijatelj – nostalgija, počeo ga je prevladavati; prvo je zauzeo njegovo mjesto tzv. post-modernizmom (učinivši ga poviješću), potom je postavio pitanje o njegovoj sudbini, odnosno njegovoj budućoj egzistenciji. To je bio prvi stupanj prepoznavanja vrijednosti i invencije dojučerašnjeg suparnika kao pokorene historijske činjenice, koja se tada mogla započeti tretirati kao kulturna baština.

Time je otvorena mogućnost da se velike ambijentalne geste modernista započnu valorizirati. Proces je usporediv s prepoznavanjem industrijske baštine jer su i modernizam i industrija, od Thatcherove Britanije do Tuđmanove Hrvatske, preobrazbama u nacionalnoj ekonomiji i uspostavom post-komunističkih nacionalnih identiteta, gotovo preko noći postali drugo i anakrono.

To je dovelo do onoga što je Françoise Choay početkom 1990ih nazvala vrijednost sažaljenja. I prije njezine knjige iz doba prevrata (ili Fukuyamina „kraja povijesti“) započelo je historiziranje moderniteta. Ono se preobrazilo iz programskih tekstova u analizu sustava shvaćena kao zatvoreno poglavlje te iz interpretacije filozofskih ili književnih dosega modernističkog projekta u tretiranje opipljivih spomenika modernizma.

Tako su, upravo pred pad Berlinskoga zida, u Eidhovenu 1988. nizozemski arhitekti Hubert-Jan Henket i Wessel de Jonge osnovali DOCOMOMO, odnosno Međunarodnu radnu skupinu za dokumentiranje i konzerviranje građevina, cjelina i okoliša Modernističkog pokreta. ICOMOS-ov Međunarodni znanstveni odbor za baštinu 20. stoljeća (ISC 20THC) počeo je u proteklim godinama raditi na tom tragu.

Konačno, dao bih svoje mišljenje o očuvanju modernističke baštine u Hrvatskoj.

Prvo, modernizam u našoj zemlji treba postati baština s građanskim pravima.

Nadalje, kao i sve spomenike, nije dovoljno sagledavati tek njihovu epidermu ili, za nestručne entuzijaste, apstrakciju njihove tlocrtne geometrije. Valja ih promatrati kao plodove vremena u kojima su nastali: osim strukture, tu je i funkcija koja je u njima upisana – socijalna, proročanska, upućena budućem vremenu koje je trebalo razumjeti i prihvatiti te poruke i učiniti ih socijalnom zbiljom.

Zato mislim da očuvanje modernističke građevine, recimo Neidhardtova Sjemeništa na Šalati, Vitićeva sklopa u Laginjinoj ili škole Sime Matavulja u Šibeniku, Galićeve stambene zgrade u Varaždinskoj – Moskovskoj – Beogradskoj – Proleterskih brigada – Vukovarskoj ili na obližnjem Svačićevu trgu, da ne spominjem nebrojene primjere koje zahvaljujući Željki Čorak, Tomislavu Premerlu, Darji Radović Mahečić i Tamari Bjažić Klarin posjedujemo u svojem imaginariju, uvijek uključuje i postavljanje novih pitanja: ne samo o tome što ti „namjerni spomenici“ mogu značiti našim stručnim ili javnim očima 2017., već i što su mogli značiti kao glasnici budućnosti u doba njihova nastanka.

Treće pitanje kod modernističkih zgrada: treba li ih uvijek valja tretirati unutar kulta vrijednosti noviteta (kao da su danas nastale i takvima se trebaju čuvati za vječnost) ili, kao kod tretiranja ranije prepoznatih povijesnih spomenika, treba uvažiti preobrazbe i promjene – od trošenja i tragova starenja do dogradnji? (Kolega Petr Kroupa s Tehničkog sveučilišta u Brnu i češkog ICOMOS-a nije o tome imao dvojbe pri restauriranju Miesove Vile Tugendhat, kao ni kolega Alan Braun sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta i hrvatskog ICOMOS-a kod projektiranja intervencije na spomenutoj Vitićevoj zgradi).

Tu je i pitanje diskontinuiteta koji poznajemo u „tradicionalnom“ tretiranju povijesnih spomenika: navikli smo konstatirati gubitak, lom ili prekid – kao refleksiju naše nestabilne socijalne zbilje u proteklom stoljeću. To smo vidjeli kod plemićkih dvoraca, ruševnih, napuštenih crkava i plemićkih gradova u depopulariziranim dijelovima kontinentalne i primorske Hrvatske i Istre. No, što je sa socijalno-političkim rezom koji je nastupio 1990. godine, u kojem je prononsirano zajedništvo ili solidarnost socijalističke zajednice zamijenjeno diktatom nacionalne specifičnosti ili dominacije te privatnog vlasništva i nepristupačnosti objektima našeg divljenja?

Odricanje od „propale države“ imalo je posljedice koje u ekonomiji svi dobro poznajemo. Ono je, međutim, dovelo do materijalnog propadanja, razaranja ili snažnih preobrazbi ikoničkih djela hrvatskog međuratnog i poratnog modernizma jer je, poopćeno rečeno, osjećaj zajedništva zamijenjen osjećajem parcelacije javnoga prostora.

Završit ću radnom hipotezom da odricanje od te postupno prepoznate i uspostavljene baštine treba imati puno šire konotacije u našoj percepciji proteklih desetljećā. Vjerujem da nam je jasno da će nas to minulo doba kojega su se u ime većine u nedavnoj prošlosti odgovorni olako odrekli, prestati opterećivati ako ga započnemo dubinski i kritički upoznavati, proučavati i štititi.

Kada me pitaju da li imam šta od @_finesa_ 😅 Neke knjige su (pre)davno pročitane (i moraće se opet), neke tek treba da dođu na red. Bilo mi je negde i staro izdanje "Bogati otac, siromašni otac" od Kiosakija, mada je sad definitivno interesantniji ovaj Finesin komplet. #askgaryvee knjiga je trenutno na pozajmici (imate recenziju na blogu). Ima tu još dosta želja: "25 tajni uspešne komunikacije" (Maksvel), "Ciljevi" (Trejsi), "Rođeni ste bogati" (Proktor), "Kako da dođete do moćnih ideja", "SCRUM", "Razbijaj" (Geri Vajnerčuk), komplet Seta Godina, biografije Henrija Forda i Majkla Dela... želje, želje... 😁 Mada me raduje što ćemo u izdanju @_finesa_ dobiti i prevode knjiga poput "Innovator's dilemma", "Unshakeable" ili "SCRUM fieldbook"...😁 A da li vi imate vas spisak @_finesa_ knjiga koje želite ili koje biste voleli da prevedu?😎 (at Belgrade, Serbia) https://www.instagram.com/p/B89O0CtpN6u/?igshid=bote5mdntq34