You don’t need another human being to make your life complete, but let’s be honest. Having your wounds kissed by someone who doesn’t see them as disasters in your soul, but cracks to put their love into, is the most calming thing in this world.

Emery Allen  (via perrfectly)

This is your random reminder to DRINK WATER!

63391_591914480820620_635601635_n.jpg (500×716) on We Heart It. http://weheartit.com/entry/57612500

Drhtala sam. Video je u meni ono što se meni dopadalo u njemu. Snagu. Samopouzdanje. Sposobnost. Ali jesu li me stvarno krasile te osobine, ili je video samo onu mene kakvu sam prikazivala svetu? Ili je to bio deo mene?

Oslobodi me - Dž. Kener (via blue-dreamer)

Izmislila sam ljubav tamo gde je nikad nije bilo. Stvorila sam je iz ponekih, slučajnih, pogleda i osmeha koje si mi upućivao. Videla sam je onog dana kad mi nisi dao da prođem. Poverovala sam u nju kada si me pribio uza zid i poljubio. Slutila sam da samo želiš da me praviš ljubomornom dok si druge devojke držao za ruku. I ljubio ih. Osetila sam je onog dana kada me je svaka grudva, kojom si me gađao omašila; čak i onda kada si me čvrsto držao za ruku, sprečavajući me da pobegnem. Čula sam mnogo više od običnog ‘ćao’ onda kad bi mi ga uputio. Slušala sam svaku pesmu koju si voleo i tražila nas u njima. Tražila nas, koji nismo postojali, jer ljubavi tu nikad nije bilo. Sama sam je stvorila, jer jedina sam volela. Samo još uvek ne mogu da je uništim.

Imas super blog!♥

Aa, baš ti hvala, i meni se tvoj sviđa! :)

SARA♡

Read - it means a lot

My very best friend in the world all-your-summer-sheets is in the hospital. Yesterday her sister called me and when I heard what’s going on, my heart almost stopped. It was the worst feeling in the world, I felt like my own child was sick. Her family, her friends, my family and I are worrying the shit out of ourselves. She is strong, so strong I almost couldn’t belive something has happend to her. She’s been through a lot, she survived so much and was still able to smile and be the best friend in the world. She has to and she will be alright, I believe in her more than I would belive in anyone else. She taught me how to be myself no matter what and how to live life freely, and I owe her so much.

Sara, I love you and if something happened to you, I would die on the inside. I know we had a few fights and I’m sorry if I ever hurt you, I was sorry a few seconds after they happened. You’ll be fine, I know you will❤ you’re a fighter, always have been, and I will fight through anything with you!❤ Get better soon, we all think about you.

P.S. her english is so much better than mine, hope it will at least make her smile to read this..

The strongest drug that exists for a human is another human being.

(via thategyptianqueen)

Ne ces se vratiti…Ne mozes…Osim u valovima mojih sjecanja..Ne odlazim na tvoj grob, odbijam da pricam s kamenom plocom, odbijam da pricam s tvojim razmrvljenim tijelom. To nisi ti. Vise si od tijela… Falis mi, a pojela te bolest, pojela te zemlja. Vikala bih : Vrati se! i jecala bih, a odgovora ne bi bilo. Sto ce ti ruze, zasto da i one budu mrtve, zasto da ubijam, jer ti ne zivis, ruze. Sto ce ti ruze , zasto da i venu ili cvatu kad mi tebe nema. Sto ce mi tvoj grob kada se ne budis, ne mogu da stojim i da te cekam. A cekam te i ovako.Vrati se… Nedostajes.

A. G. (via stihovizatebe)

Bila je moja prije nego je bila tvoja. Prvo se nazivala mojom. Svu ljubav koju ti nudi i daje meni je prvom dala, onako djecije i ludo. Mi smo pricali o djeci i zivotu sto nas ceka, a ti da joj napravis djecu ona ce im dati nasa imena. Koliko god se trudio neces uciniti da ona zaboravi nase uspomene. Bila je moja i pripadala je meni vise nego ikom drugom. Zato sto je s tobom ne znaci da ne pripada meni. -Istina, bila je tvoja djevojka. Ja sam je kasnije sreo. Al ja sam odmah poludio kad sam je vidio, ja sam iz samo jednog razgovora zakljucio da je posebna. Nisam upoznao nijednu osobu nalik njoj.A ti? Ti si morao isprobati druge i usporediti ih s njome kako bi naposlijetku shvatio kako ona nije kao druge. Znam, rekla mi je da si se vratio s recenicom : Ti si zena mog zivota… Ja ti kazem ona bi mogla biti zena svacijeg zivota, tko kod da je upozna bolje zavolio bi je. Zato je ja cuvam, pruzam ruku i dajem svu njeznost i ljubav i vicem: Evo uzmi sve, volim te. Evo ti moja paznja, moje noci, moje rijeci, moji zagrljaji. Evo ti sve da ne pozelis drugog. Sretna je . S tobom nije bila sretna. Jedno vece mi je rekla: Tako sam sretna. Napokon sam sretna…Kao nikad. I ti si razlog. Rekla je da sam ucinio nemoguce: sa mnom je zaboravila na sve prije mene. Rekla je da tek sad shvaca da to nije bila ljubav. Da sam joj ja pokazao. A ti dobro znas da ona nikad ne laze. Imate uspomene znam, ne trazim da ih zaboravi vec samo gradim nove s njom,jos ljepse.A sad odi! Pij, placi, vici, radi sto znas i umijes! Al ne vracaj se s tom pricom. Ona je sretna.

A.G. (via stihovizatebe)

Tko sam ja? O mom samoozljeđivanju

Tko sam ja? Ja sam netko..Netko koji je mnogo puta poželio da ga nema na ovom svijetu, netko čije su suze mogle stvoriti ocean, netko tko je puno puta držao žilet pored svojih vena, netko ko je slikao znakove za pomoć na svojim zapešćima, pa ih sakrivao od drugih.Jer njima su to bile samo rane,ogrebotine i ružne kraste, a meni meni su one bile lijepe.Bile su mi jedino što je na meni liepo.Predstavljale su moju dušu,svaka riječ koja me boljela,svaka misao koja me proždirala,svaki događaj koji me pratio bili su prikazani na mojoj ruci.Na tom blijedom,prozirnom,tankom platnu ispod kojeg su se nazirale tanke vene nalik koncima, konci života koje je tako lako bilo presjeći.Ruke su mi uvijek ududarale od tijela, bile su tanke,krive i duge prekrivene crnim rukavima.Ruke su bile ja,one su jedine bile ja.Zato sam ih voljela i mrzila u isto vrijeme.Okružena mnoštvom sramila ih sam se,a u samoći divila sam se i milovala svoje kraste i hladnim vršcima prstiju prelazila preko svojih ljuičastih ožiljaka.Vjerojatno mislite da sam luda.Ah, niste jedini i ja to često mislim za sebe.Nema veze,nadam se samo da me ne razumijete.Nadam se da niste jedan od onih koji bi se mogli prepoznati u meni.Jer onda ne bih znala što bih sa vama,prvo bih vas žalila,slijepo voljela,suzama vam žarila rane, a ispucalim usnama cjeljivala vaše rane.A onda bih vas mrzila, gadili bi mi ste se,jer vi bi bili ja.Prezirala bih u vama svako svojstvo koje posjedujem i ja jer upravo svako svojstvo kod sebe i prezirem.Stoga se nadam da niste kao ja ..Da niste umjetnik koji je odbacio i kistove i olovke, koji je bacio olovke, a i dalje upotrebljava oštrilo, koji piše oštrilom po svojim rukama, po nogama, po trbuhu.Eh, da vidite te romane, možda bi vam bio zaimljivije ih čitati nego ovaj moj.Vidite li ovaj najveći ožiljak,širok i ispupčen, urezan stotinama puta? Što mislite ga je uzrokovalo?Zašto sam ga napisala?ustvari to je glupo pitanje jer ja ga nisam napisala, netko drugi ga je napisao!Jer istina je većinom ne pišem svoje boli, već ih netko drugi napiše.Netko me uvijek natjera, ja sam samo ruka koja ispisuje, samo pisar,a a netko drugi svojim riječima,svojim djelima tjera me da pišem, on diktira iako ne zna kako boli.Ma ne boli to pisanje koliko diktiranje drugog da pišeš, a on i  ne zna da diktira.Ne boli toliko kad hladnim metalom prijeđeš po glatkoj,toploj koži.Na tren zapeče i onda vidiš kako je oštetilo tvoju kožu, tvoja koža postaje oštećena kao tvoja unutrašnjost, kao tvoja duša, kao tvoja glava. Da sam proizvod u trgovini vjerojatno bih bila odložena sa strane, iznad glave bi mi pisalo sniženo, a na čelu bi mi  bila crvena naljepnica. Pisalo bi sniženo pedeset posto zbog greške u proizvodnji, a zatim bi i ta naljepnica bila prekrižena i naljepili bi još veću žutu i na njoj bi pisalo: Oštetilo se i tijekom prijevoza pa uzmite slobodno besplatno.Izgledala bih kao stara porculanska lutka. Na licu bi mi ostale samo velike, tužne oči, trepavice bi mi bile iščupane, obrve isprane,usne napola izbrisane,a lice blijedosivo.Odjeće ne bih imala, a od obuće možda samo jednu staru,iznošenu cipelu. Od kose ostalo bih mi samo par pramenova, suhih i raščupanih.A ruke? Ruke sigurno više ne bih ni imala.Bila bih toliko jadna, ružna da više ne bi bilo ni smiješno.Ljudi bi me žalili, a opet se gadili i odvraćali pogled i nitko me ne bi htio uzeti, ni mala siročad se ne bi htjela igrati sa mnom.Jer sam oštećena.Oštećena lutka tupih,velikih, tužnih očiju.Oštećena kao moja porculanska koža koja na tren zabijeli još više, a onda zapeče.I najljepši trenutak je kada kroz sičušna vrata kože izađe kapljica krvi.Udahneš, izdahneš i onda olakšanje.I rijeka osjećaja poteče niz moju ruku, a na mom licu se napokon pojavi osmijeh.Kako ga je čudno vidjeti na tom mom licu, osmijeh pored tužnih očiju s golemim zjenicama.Osmijeh.Ta bol je jedina sreća koju osjećam, jedina sreća koju znam jer onu drugačiju sam već i zaboravila.Zaboravila sam kako biti sretan, zaboravila sam kako biti je zadovoljan, kako je to usnuti kad legneš u krevet, kako je to jedva čekati ustati iz kreveta, kako je to kad u jednom danu ne poželiš nijednom da si mrtav ili da si netko drugi ili da promijeniš nešto na sebi. Zaboravila sam , to je jedino što sam zaboravila.Vjerojatno predobro pamtim događaje i riječi i knjige , a cijena toga je da zaboravljam na sreću.Što je sreća?Što je to što ja uporno želim, a ne znam ni što je? Imali je negdje oko mene? Možda se samo skrila i čeka pravi trenutak kada će mi prići, pružiti ruku i reći:Drago mi je, ja sam Sreća.Hoćemo li biti prijatelji? Znam sigurno da trenutno nije pored mene, nije se obukla ni u prosjaka, ni u stranca jer nema ni takvih pored mene.Srećo, gdje si?Tko?Što si? Kakvo je tvoje srce? Kakav je tvoj mozak?Od čega su satkani tvoji organi?Srce ti nije veliko, mozak ti je neshvatljiv.Pokvarena si i nepravedna!Ne voliš me.Zato me tvoja sestra Nesreća voli.Voli me i mrzi kao nezaboravni ljubavnik.Svlači sve sa mene,izaziva u meni strast,bijes.Taj ljubavnik kad ljubi cijelo tijelo boli,ali s vremeno navučeš se na njegove poljubce.Boli, ali pruža užitak.Ti uživaš biti nesretan i čim ti netko to polušava priopćiti, on te rastužuje još više, izaziva u tebi bijes i postaješ još nesretniji i na neki način sretniji.Tražiš i čekaš razlog samo kako bi opet počeo pisati i crtati, raditi na svojoj slikovnici boli.To je jedino mjesto gdje si ti glavni lik.A svi oni sporedni likovi te tjeraju da pišeš, da obnavljaš slikovnicu, da je ukrašavaš grimiznim linijama i smeđim krastama, da bojaš iznova one ljubičaste i bijele ožiljke, da im daješ novi smisao.To je jedina knjiga gdje nebitni, sporedni likovi mogu toliko utjecati na radnju, na glavnog lika.Moji sporedni likovi su svi.Glupa sam pa dajem svakome „čast“ da se nalazi u priči, u mojoj slikovnici.Jedan od sporednih likova sam i ja.Znam, pitate se kako je to moguće, pa zar ja nisam već i glavni?Jesam, ali bolja ja je sporedni lik.Ja koja ne postoji nigdje drugdje osim u mojoj glavi.Bolja ja bi napisala bolju knjigu, ne bi pisala po svojim rukama, ne bi imala ovo moje tijelo ,ne bi imala ustvari ni moj um.Bolja ja ne bi ni bila ja.Bolja ja je djevojka mojih snova, bolja ja se rodila na nekom drugom mjestu, a kad bi se i rodila u mojoj obitelji bila bi shvaćena i voljena.Bolja ja bi bila voljena i sretna,pametna i lijepa,zgodna i mršava, zdrava i živa.Bolja ja ne bi plakala često, ne bi plakala nikad jer većinom ne bi ni imala razloga za plač.Ne bi je boljele uvrede, riječi i pogledi jer to bi sve bilo rezultat tuđe ljubomore.Imala bi sjajne oči i guste trepavice, malen nosić i puna ustašca,tanak struk i lijepše ruke.Ruke bi joj služile za grljenje jerona bi uspjela zadržati i njega.Ja nisam.Ne znam ni sama kako mi to uspjeva.Kako mi uspjeva voljeti nekog kad ne volim ni samu sebe?Svi kažu da je to nemoguće, a ja kažem da je to najlakše.Najlakše je voljeti bilo koga jer eto svi kao da zavrijeđuju više ljubavi nego ja.Ja je možda ne zavrijeđujem, ali znam je pružati.