Patnje mladog Werthera 2. dio

26. listopada

Jasno je za mene da je malo stalo do života jednoga jadnog stvora, sasvim malo. Došle su Lotine prijateljice u posjetu a ja sam otišao u sobu pokraj da čitam, ali nisam ništa čitao jer se nisam mogao koncentrirati pa sam uzeo pero i počeo pisati. Vrlo su tiho govorile vjerojatno da ih nitko ne čuje, ali uglavnom su pričale o nebitnim stvarima i tračevima: ova se udaje, ova se rastaje, ona je bolesna,      “ Ona tako suho kašlje, kosti joj izbijaju na licu, nije pri svjesti i sumnjam da će preživjeti“  -odgovara jedna.  “N.N… je također bolestan“- dobacuje Lota….Time živahan hodam po sobi i prilazim krevetu tih bijednika a djevojke već govore -da umire netko tuđi.- A ja razmatram sobu, Lotine haljine, Albertova odijela i skrpite pa si mislim: gle, što si ti ovoj kući! Prijatelji me štuju! Često ih veselim i mojem srcu se čini kao da ne bi mogli bez mene, pa ipak se pitam –da odem sad , da se rastanem s ovim krugom, da li bi i koliko bi dugo imali osjećaj praznine koji je moj odlazak usjekao u njihovu dušu? Tako je prolazan čovjek, te ondje gdje ima pravu sigurnost, ondje gdje čini jedini istinski dojam o svojoj sadašnjosti, u sjećanju i u duši svojih milih mora iščeznuti i to tako brzo!

“Ni bol ne osjećam, samo prazninu. Zašto je ne zatrpati?”                                         -Meša Selimović

Patnje mladog Werthera 1. dio

15. svibanja

Ljudi u novom gradu počinju me malo bolje poznavati, pa čak su me i poneki zavoljeli, najviše djeca. Kada sam tek došao znao sam priključiti samog sebe u razgovor, ali mislili su da ih izrugujem i izolirali su me iz razgovora. To mi nije toliko smetalo, jedino sam vrlo živo osjetio ono što sam prije često iskusio kod ljudi: ljudi višeg staleža držat će se daleko od siromašnijih ljudi, a onda imamo i zlobne šaljivdžije, koji sami sebe ponižavaju kako bi svijet vidio njihovu obijest.

Zato nisu svi ljudi jednaki, jer da jesmo, svijet bi bio dosadan. Ali stoga što smo različiti to ne znači da ljudi zaslužuju različitu količinu poštovanja. Ne ovisno jesu li ljudi siromašni ili bogati zaslužuju jednaku količinu poštovanja.

U podne sam otišao do zdenca i ugledao sam jednu prelijepu mladu sluškinju, koja je vrč stavila na stepenice i vrtjela pogled ne bi li možda došla njezina kolegica  pomoći joj nositi vrč. Stoga sam ja sišao i upitao je “trebali vam pomoći mlado damo?“

Ona se sva zarumeni i odgovori “Ne, ne trebate gospodine“.

“Pa nemojte se stidjeti“ odgovorih joj i uzmem joj vrč i ponesem ga do vrh, te ona mi se zahvali i ode.

"Život je san za mudre, igra za budale, komedija za bogate i tragedija za siromašne."   -Sholom Aleichem