Iskreno da si to toliko htio, napravio bi.

Predaja je gora, nego poraz.

Da nikad ne zaboravimo koji su nam zapravo prioriteti i da ih ne mijenjamo za neke nezdrave odnose u kojima ostajemo, poslove na kojima se zdržavamo i mjesta na kojima ne želimo biti na kraju dana.

zaslužujem da mi se svaka neostvarena želja - ostvari

Posjedujem život kojeg žive svi drugi osim mene.

Voljela bih da nisam samu sebe izgubila.

I ove sam večeri silno tražila utjehu u bilo kojem ljudskom biću, koje pruža oslonac koji je bio neizmjerno potreban. Teturajući se zamračenim ulicama, ispod prigušenih svijetala, tako kasno već, nije se ni jedna slobodna duša našla na putu, a ja sam znala da se ni neće pojaviti.

Vrištiš u sebi mila.

Pomjerila bi sve te silne planine da nešto kažeš.

Da makar postoji netko, kome možeš reći.

Ne znam samo, na kraju dana, koje te sve sile uspiju obuzdati.

Moje sigurno mjesto.

Ako je potrebno nagovarati, neću. Na kraju dana ne želim ništa što sam morala dobiti silom.

Podigla sam glavu i pogledala u ogledalo nakon što sam lice umila ledenom vodom, a na na pameti je bilo - još jedna toliko tužna duša.

Bitno je samo ne izgubiti sebe.

you’re gonna be missed

Primjetili smo da nešto nije u redu kada se desi onaj najgori mogući scenarij. Vrtimo iznova u glavi scene i tražimo gdje je pošlo po krivu. Nije to preko noći moguće. Nije moguće odjednom.

Nakon stotinu pregledanih scenarija zamjerili smo one sitnice. Neke situacije koje su bile glasan zov u pomoć, no izgleda da je sve dotad bila puka tišina u gomili buke. Nismo primjetili da nešto nije u redu dok nismo vidjeli ono što nitko ne bi htio.

Znate... Blilo bi u redu nekada i zastati. Odustati od stvari za kojima jurimo kao da su zadnje. U redu je odustati od bilo čega što te guši jer nitko ne želi na kraju da se desi ono što nitko ni ne naslućuje. U redu je odustati i ne, to ne znači poraz.

Primjetili smo da nešto nije u redu tek kada se desio onaj najgori mogući scenarij. Vidjeli smo svaku ispruženu ruku i čuli smo svaki vapaj, no nažalost prekasno.

Priznajmo si poraz. Ljudski kolektivni poraz u kojem smo zaboravili na vrijeme. Zaboravili smo i ono malo slobodnog vremena što je ostalo, mariti za nama drage ljude koji vode svoje male bitke i nitko ih ne upita kako su proveli dan i jesu li umorni od čega. Zaboravili smo da se smijemo, da ispratimo mobitel iz ruke, da pričamo s roditeljima, djecom ili partnerom. Zaboravili smo masu toga i doživjeli poraz koji si ne želimo priznati.

Negdje između najvedrije i najusamljenije osobe u prostoriji punoj ljudi.

Slušaj što ti srce govori, osluškuj ga pažljivo, a zanemari ono što drugi govore da moraš, da je ispravno, da tako treba.

Ne bi oni nas razumjeli. Da im kažemo kako se istinski osjećamo. Što se to zbiva u našoj glavi i da im pokušamo objasniti taj nered i kaos od našeg života. Ne bi oni nas razumjeli.